Širom Evrope i SAD, odbrambene kompanije užurbano rade na proizvodnji malih i jeftinih raketa u pokušaju da odgovore na izazov koji je nametnuo sukob u Ukrajini: kako zaustaviti stotine dronova, a da pri tom ne bankrotirate, piše The Telegraph.

NATO je 9. septembra bio primoran da podigne avione F-16 kako bi oborio dvadesetak dronova koji su prešli granicu s Poljskom.

Ispaljene su rakete u vrijednosti od oko 570.000 eura kako bi se presreli dronovi Šahed, čija je pojedinačna vrijednost manja od desetine tog iznosa, a polovina pokušaja bila je neuspješna.

Kao odgovor, evropski lideri obećali su uspostavljanje "zida dronova" na istočnom krilu NATO, koji bi uključivao različite sisteme za elektronsko ratovanje i presretanje.

Jedna od gore pomenutih kompanija je Frankenburg Technology, čiji je glavni izvršni direktor Kusti Salm predstavio projekat rakete Mark 1.

Veličine bageta, Mark 1 je zamišljen kao prva linija odbrane od napada, kako s navodi, ruskih dronova.

Sa dužinom od svega 65 centimetara, projektil je manji od prosječne ljudske ruke.

Izrada jeftine rakete predstavlja izazov čak i za najbolje raketne inženjere.

Rakete iz zapadnih odbrambenih arsenala obično imaju izvrsne karakteristike, ali su skupe i njihove mogućnosti idu do neslućenih nivoa.

Nasuprot tome, kreatori sićušnog Marka 1 žele da on bude samo "dovoljno dobar".

Može letjeti samo dva kilometra i teško bi funkcionisao na pustinjskim vrućinama ili arktičkoj hladnoći.

Postignuta je ravnoteža između jeftinih dijelova i ukupne preciznosti, koju kompanija namjerava povećati na 90 odsto – trenutno je na oko 56 odsto.

"Ne izvinjavamo se zbog činjenice da proizvodimo oružje", kaže Salm, bivši visoki zvaničnik u estonskom ministarstvu odbrane.

"Ne bojimo se da kažemo da ih proizvodimo kako bismo oborili ruske dronove dugog dometa. I nimalo se ne izvinjavamo zbog činjenice da će ovo biti najpotrebnija sposobnost u zapadnom svijetu u narednih pet do deset godina", poručio je on.

Cijena kao ključna prednost

Fabrike za proizvodnju Marka 1 već su uspostavljene u dvije članice NATO-a, s ciljem proizvodnje stotina projektila dnevno.

Iako ne otkriva cijenu, Salm kaže da iznosi otprilike desetinu cijene postojećih protivvazdušnih sistema, poput raketa Stinger koje koštaju skoro 500.000 eura.

Postoje jedinstveni izazovi u pokušaju da se bojeva glava, senzori i gorivo smjeste u projektil koji nije mnogo duži od tastature.

U tako maloj raketi, kako gorivo izgara, promjena težine dramatično utiče na ugao nagiba.

"Tim Frankenburg eksperimentiše s oblikom, položajem krila, težištem, centrom pritiska, znate, svim tim stvarima kako bi se preciznost maksimizirala", kaže Salm.

Kako bi riješio ovaj izazov s ograničenim budžetom, Frankenburg je angažovao neke od najvećih umova u tom području.