Jesu li moguće promjene Ustava BiH i ko ih sprema? Ko će imati veći uspjeh Radna grupa ili radne kafe? Od Ustava do stava. Izmjene Ustava - želje ili realnost? 2/3 prosta matematika, ali na bh. političkoj sceni naučna fantastika.

Gosti emisije Plenum FTV-a bili su Zlatko Knežević i Kasim Trnka.

Kasim Trnka: Veliki defekt Dejtonskog mirovnog sporazuma

Profesor ustavnog prava Kasim Trnka iznio je stav o implementaciji presuda Evropskog suda, ukazujući na duboke institucionalne izazove koji se tiču političkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini, posebno u pogledu kandidatura i izbora u Predsjedništvu, Domu naroda i reprezentaciji nacionalnih manjina.

"U razgovoru o tom pitanju treba imati u vidu činjenicu da su presude Evropskog suda, prva od njih je donesena 2009. godine Sejdić-Finci i da je od tada postojala međunarodno pravna obaveza države BiH da provede tu presudu", naglašava Trnka.

"Inače, podliježe određenim konsekvencama i sankcijama od Savjeta Evrope iz Strasbura", dodao je.

S obzirom na to da je proteklo više od decenije, Trnka ističe da se nije preduzelo gotovo ništa u smislu konkretne implementacije presuda.

Prema njegovom mišljenju, ovo nije slučajno: "Čitav naš ustav je premrežen etničkom komponentom, tri konstitutivna naroda, pri čemu nemate demokratski legitimitet predstavnika konstitutivnih naroda. Oni se izvode delegatskim principom iz kantonalnih skupština i entitetskih parlamenata do Doma naroda državnog parlamenta."

Iako je prisutan paralelni proces građanske legitimacije, gdje bi predstavnička tijela trebala biti birana od strane svih građana, Trnka smatra da i tu postoji ozbiljan problem.

"Iako i tu imamo jedan veliki defekt Dejtonskog mirovnog sporazuma, što ne postoji funkcija u ovom društvu koje biraju svi građani Bosne i Hercegovine. Ne postoji politički građanin Bosne i Hercegovine, nego politički građanin entiteta."

Profesor Trnka dalje objašnjava kako presuda Sejdić-Finci donosi najradikalniju kritiku dejtonskih mirovnih rješenja, jer se u Dejtonu, kako kaže, rasprostranjuje diskriminacija po nacionalnoj i entitetskoj osnovi.

Također, Trnka upozorava na veliki izazov u pomirenju dva suprotstavljena principa.

"Jedni insistiraju na daljem protežiranju pozicija konstitutivnog naroda, dok Evropska praksa insistira da svi građani budu ravnopravni i jednaki."

Međutim, prema njegovim riječima, rješavanje ovog pitanja nije jednostavno.

"Zbog toga se odugovlačilo s rješenjima i sada se nalazimo u delikatnoj situaciji u pogledu mogućih ustavnih promjena", ističe Trnka, naglašavajući i stavove američkih zvaničnika u Vijeću sigurnosti koji sugerišu da se SAD više neće direktno miješati u unutrašnje stvari BiH.

"Kada domaći političari tumače ovu poruku i ne očekuju pritisak iz međunarodne zajednice, bojim se da će oni dalje insistirati na čvrstoj poziciji", zaključio je.

Zlatko Knežević: Kad ćemo, ako nećemo sad? Ko će, ako nećemo mi?

Bivši sudija Ustavnog suda BiH, Zlatko Knežević, poručuje da je trenutak za ustavne promjene konačno došao i da Bosna i Hercegovina ima i obavezu i moralni dug prema svim građanima, posebno onima koji ne pripadaju konstitutivnim narodima.

„Da li je moguće? Moguće je. Kad ćemo ako nećemo sad? Ko će ako nećemo mi? Da podsjetim, ta zbirka odluka Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić u najmanju ruku je obaveza Bosne i Hercegovine u okviru naših daljnjih evropskih integracija, ali mnogo više od toga – to je ispunjavanje duga koji imamo prema građanima Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju ova tri konstitutivna naroda. Dakle, da, moguće je. Da li je rok do februara, kako je rekao gospodin Bunoza, optimističan, Ustav se ne mijenja preko noći. On zahtijeva ozbiljnu raspravu i kada radna grupa završi svoj posao, potreban je ozbiljan dijalog, prije svega u profesionalnoj zajednici, pa dalje. Vjerujem da postoji dobra volja i želja da se to uradi.“

Prema njegovom mišljenju, Ustav BiH nije sam po sebi diskriminatoran, ali određene odredbe jesu – i to je, kako kaže, već utvrđeno.

„Zašto nije riješeno? To je pitanje političkog dogovora i volje. Moje mišljenje je da se sve to svodilo na spisak želja određenih političkih grupacija. Ispostavljali su se spiskovi gdje se htjelo promijeniti i ustavni poredak, i ustav, i politički sistem – jedna maska iza koje se krilo svašta. Ako pođemo od toga da je zadatak ove radne grupe da predloži promjene ustava i izbornog zakona i da na način kako je Evropski sud rekao implementira odluke Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić, onda ćemo vrlo lako doći do suštinske saglasnosti da taj dio treba promijeniti. Šta znači Sejdić-Finci da kažem, za izbor članova Predsjedništva treba omogućiti građanima Bosne i Hercegovine, koje ustav zove ‘ostali’, a pristojnije je reći pripadnicima nacionalnih manjina i građanima koji se nacionalno ne izjašnjavaju, da mogu biti kandidati i u nekim situacijama možda i izabrani. Drugi dio odnosi se na to da postoji nesaglasnost jer na nivou entiteta imamo klubove takozvanih ‘ostalih’, a na nivou BiH to ne postoji. To su dva zadatka koja proizlaze iz Sejdić-Finci presude.“

Zalaže se za jednostavna i razumljiva rješenja.

„Postoji Okamova oštrica – što je jednostavno, to je tačno. Dakle, zašto da komplikujemo i sada izmišljamo četiri ili pet članova Predsjedništva? Jednostavno je da ova tri člana Predsjedništva, prvo, nemaju etnički prefiks. Drugo, da se izbor članova Predsjedništva može urediti određenim modalitetima, modalitetima koji će ispoštovati zaziranja i strahove predstavnika većinskih naroda. Kada je riječ o klubu 'ostalih' zašto da izmišljamo nešto novo kad već imamo rješenja, posebno u Federaciji – kantonalne skupštine delegiraju članove u klubove naroda. Ima tu jedan moment – u klubu ‘ostalih’ u federalnoj skupštini, mislim da nema nijedan pripadnik nacionalne manjine, ali dobro. Dakle, i to možemo regulisati.“

Podsjeća da je BiH pod posebnom pažnjom jer je Sejdić-Finci presuda prva kolektivna odluka Evropskog suda za ljudska prava o kolektivnim pravima.

„Kada ćemo ako nećemo sad? Kako? Tako što ćemo ispoštovati i duh i slovo odluka – zaštititi i vratiti prava našim sugrađanima koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda, da i oni mogu ravnopravno učestvovati u izbornom procesu.“

Odbacuje pesimizam prema mogućnosti dogovora u BiH.

„Sva defetistička priča da mi u BiH ništa ne možemo dogovoriti, da ništa ne možemo napraviti, da nama treba pritisak – po meni je deplasirana. Ja sam iz Krajine – kod nas pritisak uvijek djeluje suprotno. Mene interesuje radna grupa i ljudi koji su u njoj. Interesuje me da damo neki doprinos, da ponudimo političarima naše modele – jedan, dva ili tri – i da kažemo: ljudi, mi smo svoj dio kao građani i stručnjaci završili.“

Kada govori o izboru članova Predsjedništva i Doma naroda, naglašava da su tehnička rješenja moguća i da cilj nije garantirati izbor, nego osigurati jednaku mogućnost svima.

„Svjestan sam gdje je problem, posebno u Federaciji BiH. Pitanje Doma naroda, odnosno kluba ‘ostalih’, tehnički je jednostavno rješivo. I izbor članova Predsjedništva je rješiv – bit će problematičan samo dio oko modela. Ali moguće je riješiti. Presude Evropskog suda nikome ne garantuju izbor – one traže mogućnost. A mogućnost je ono što je najvažnije. Ja sam uvjeren da ako se parlamentarcima i političkoj javnosti ponudi model koji možda nije idealan, ali je prihvatljiv u ovom trenutku, oni će to shvatiti.“