Davor Gjenero, politolog i neovisni analitičar, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnovija previranja vezana za vlasništvo u Naftnoj industriji Srbije s većinskim ruskim kapitalom.

Gjenero je upozorio i na dvostruku igru srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, i praznim pričama za sirotinju, koju tek čekaju zima, kolaps ekonomskog sustava i ozbiljna oskudica.

-Nitko Republici Srbiji nije napravio veću uslugu od administracije američkog predsjednika Joea Bidena, koja je na kraju svog mandata uvođenjem sankcija ruskom državnom energetskom gigantu Gazpromu, te sankcije primijenila na NIS, srbijansku kompaniju u većinskom vlasništvu ruskog Gazproma, i administracije predsjednika Trumpa, koja je pred nešto više od mjesec dana već zamalo godinu dana proglašene sankcije počela i primjenjivati.

Naime, Srbija je time oslobođena ruskog energetskog ropstva, naravno, pod uvjetom da ta država svoju perspektivu vidi unutar europske integracije, a ne kao ruska gubernija iza granica prostora europske inegracije i euroatlantskih struktura.

Time što je blokirano poslovanje ruskog energetskog sektora u Europi, NIS zapravo prestaje biti energetska kompanija. Naftna kompanija je ona koja istražuje i stvara naftna polja, proizvodi sirovu naftu, rafinira je i prodaje kao derivate na benzinskim pumpama. Ništa od toga NIS uskoro neće raditi, jer već sad derivate rafinira samo zahvaljujući tome što mu manjinski vlasnik, država Srbija, prepušta svoju sirovu naftu iz državnih rezervi, a uspijeva ih prodavati samo zato što protivno sustavu sankcija NIS-ovi benzinski servisi još uvijek posluju s bankama i operiraju novcem, gotovinom o domaćim karticama čiji je emiter Narodna banka Srbije.

Koliko vrijedi naftna kompanija koja ne proizvodi naftne derivate, ne prodaje ih, ne provodi istraživanja i ne dobavlja sirovu naftu?

-Odgovor je jednostavan, vrijednost takve kompanije je zanemariva. Rafinerija je tek hrpa gvožđa, benzinski servisi su malo vrijedne nekretnine zagađene opasnim otpadom, a cijela imovina kompanije vrijedi onoliko koliko se za nju može dobiti na stečajnim licitacijama.

Zašto je odjednom vrijednost NIS-a pala praktički na nulu?

-Zbog neadekvatnog većinskog vlasnika, koji nije sposoban organizirati proizvodnju i osigurati da kompanija ostvaruje svoju društvenu svrhu – dakle da državi u kojoj djeluje, a koja je vlasnica kontrolnog paketa njenih dionica, „isporučuje” energetsku sigurnost i ne zadovoljava njene potrebe za naftom i derivatima.

Kad je zbog nekompetentnosti vlasnika ugrožena kompanija koja je važna za državni interes, država ima pravo intervenirati i spriječiti da se dogodi likvidacija kompanije, koji se bez intervencije u vlasništvo čini neizbježnim. Budući da se vlasnik nije odrekao vlasništva i tako omogućio ostvarivanje društvene uloge kompanije od javnog značenja, država ne treba nacionalizirati tu kompaniju, nego treba provesti brzi i efikasni stečaj.

Isključiti neadekvatnog vlasnika, konstatirati da je on uništio svoju imovinu, stvoriti novu kompaniju koja će preuzeti operativnu imovinu propaloga NIS-a i osigurati investicije koje bi novom društvu kapitala osigurale obnovu, odnosno održavanje proizvodnje. Banke koje su povjerioci NIS-a mogu se naplatiti od kompanije koja je u likvidaciji, odnosno mogu svoja potraživanja pretvoriti u vlasničke udjele nove kompanije. Rusko vlasništvo u NIS-u, koje je ionako nastalo ni iz čega, nekompetentnim odlukama srbijanske političke klase, uz malu pomoć predsjednika Bidena i Trumpa, ponovno se može pretvoriti u to što je i bilo na početku – u ništa.

Ozbiljnom operacijom, koju bi morali voditi kompetentni upravljači, a u čemu bi sigurno imali pomoć i američkih i europskih eksperata, i američke i europske administracije, u nekoliko bi tjedana bilo moguće osigurati da nova kompanija s novim vlasnicima nastavi raditi i da bude prihvatljiva i europskim i američkim partnerima.

Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću pred samo mjesec dana, 16. oktobra, predsjednica Europske komisije Ursula von  der Leyen jasno je rekla da Srbija može zatražiti pristupanje zajedničkom europskom sustavu nabave plina. Ako Unija posredstvom Grčke uspijeva riješiti daleko teži problem, činjenicu da je Rusija razorila ukrajinska plinska polja i osigurati joj dobavu plina za ovu zimu, problem kako nabaviti dio od 3 milijuna kubičnih metara, što ih Srbija godišnje potroši, s razine EU nije posebno složen. Iako su se nadali da će s Rusijom potpisati trogodišnji ugovor o nabavi 2,5 milijuna kubika plina godišnje, prema prvom planu u proljeće, a onda u oktobru, pokazalo se da nema ništa od toga, jer je Rusija odlučila „uvjetovati” plinski ugovor sa Srbijom njenim očuvanjem ruskog vlasništva u NIS-u, iako to znači zapravo likvidaciju te naftne kompanije.

Iako joj je Amerika dala u ruke pobjedničke karte, a EU je spremna osigurati socijalnu stabilnost u Srbiji njenim uključivanjem u zajednički sustav nabave plina, autoritarni vladar Srbije ne usudi se igrati s kartama koje ima. Očito da procjenjuje da je potpuno okretanje europskoj integraciji i euroatlantskim strukturama ogroman rizik za njega osobno, jer unutar Europske integracije jednostavno nije moguć takav autoritarni model vladavine, kakav je on uspostavio u Srbiji. Preživljavanje takvog režima i njegova „regionalna uloga”, dakle politika „srpskog svijeta” mogući su samo kao dio Putinova projekta Ruskog svijeta, samo sa statusom ruske gubernije.

Rusija, naravno, više ne može osiguravati niti ono u čemu je nekad bila jedino konkurentna, ona više ne uspijeva biti niti ono čime ju je definirao prethodni visoki povjerenik EU za vanjsku politiku Josep Borrell, dakle prljava benzinska pumpa (čiji vlasnik ima nuklearnu bombu). Ona ostaje samo ekonomski patuljak, koji svojim klijentima iza NATO-ve zavjese nema apsolutno ništa za ponuditi, osim usluga svog represivnog aparata. Birajući pisanje pisama Americi s Rusima i njihovom azijskim partnerima, umjesto igranja snažnim kartama što su mu ih u ruke dale SAD i EU, autoritarni vladar Srbije, gospodar Vučić, brine o svom interesu, o opstanku svoje vlasti, a ne o životnim interesima građana Srbije.

Sve ostalo, sve priče o iskrenom prijateljstvu sa Rusijom, o novom svjetskom poretku i o uravnoteženoj vanjskoj politici Srbije, samo su prazne priče za sirotinju, onu koju tek čekaju zima, kolaps ekonomskog sustava i ozbiljna oskudica, zaključio je Gjenero.

(M.I.)