Grudama je 18. novembra 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, separatistička ideja koja je u konačnici dovela do krvavog rata između HVO-a i Armije Republike BiH i onemogućila dosta efikasniju odbranu Republike BiH od srpskog agresora.

Devet mjeseci prije početka velikosrpske agresije na Hrvatsku, srednjobosanski HDZ-ovi čelnici počeli su ozbiljno rastakati državu i formirati institucije za preuzimanje vlasti. Tada su na organizacionom nivou postojale regionalne zajednice, organizacije HDZ-a za pojedinu regiju (kotar). To su bile Hercegovačka, Travnička, i Posavska regionalna zajednica HDZ-a BiH. Kao opravdanje navodili su njenu navodnu nesposobnost da odgovori na političke izazove koji su je pritiskali.

Tuđmanove upute - slijedite SDS u destrukciji BiH

Međutim, preotimanje vlasti od legalnih institucija u kojima su djelovali i kadrovi HDZ-a, počelo je mjesecima prije zvaničnog formiranja hrvatskih zajednica Bosanska Posavina i Herceg Bosna.

U skladu s Tuđmanovim uputama da slijede ponašanje SDS-a u destrukciji Bosne i Hercegovine, lokalni čelnici HDZ-a BiH iz Travničke regije održali su sastanak u Busovački 21. jula 1991. godine.

Usvojili su zaključke kojima su preporučili hrvatskom stanovništvu Travničke regije i hercegovačkih općina da se udruže u Hrvatsku regionalnu zajednicu Bosne i Hercegovine. Pokrenuli su inicijativu za formiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća Bosne i Hercegovine zbog navodne paralize rada organa vlasti BiH. Vijeću su odlučili dati pravo da obavlja funkciju vlasti u interesu hrvatskog naroda na svom području.

U Grudama je 12. 11. 1991., uoči proglašenja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina (HZ BP), održan sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice kojim je rukovodio Mate Boban, potpredsjednik HDZ BiH i potpredsjednik njegovog kriznog štaba. Suvoditelj sastanka bio je Dario Kordić, koordinator Travničke regionalne zajednice. Učesnici sastanka potvrdili su da ostaju kod svojih ranijih zaključaka, donesenih na odvojenim sjednicama, "da hrvatski narod ove dvije zajednice i cijele Bosne i Hercegovine ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima sa predsjednikom Franjom Tuđmanom 13. i 20. juna". Oni su, "polazeći od spomenutih susreta i dogovora u Zagrebu, preko posebnih zaključaka od 15. oktobra u Grudama i 22. oktobra u Busovači", jednoglasno odlučili "da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države".

Njihov cilj bio je jasno određen: Da bi ovaj povijesni cilj bio uskoro i naša stvarnost, ove dvije regionalne zajednice traže da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog priključenja Hrvatskoj. U 2. tački zaključaka učesnici sastanka identificirali su da "u dijelu vodstva HDZ za BiH još uvijek postoje snage koje se protive ovim povijesnim interesima hrvatskog naroda. Te snage zalagale su se za nepostojeću suverenu BiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocid i povijesni nestanak". Učesnici sastanka smatrali su se predstavnicima cijelog hrvatskog naroda i u njegovo ime odlučili su da on "neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske". Da bi realizirali ostvarenje "vjekovnog sna" smatrali su da moraju jasno profilirati politiku HDZ - kadrovski ga ojačati i izabrati ljude koji će postavljene zadatke dovesti do kraja – "i pokrenuti političke, pravne akcije na unutarnjem i međunarodnom planu".

Sve vodilo ka ratu sa Bošnjacima

Za ujedinjene s Hrvatskom bili su spremni na rat "sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države" radi čega su odlučili "vojnički se još bolje pripremiti".

To se nedvojbeno može smatrati i odlukom za rat s Bošnjacima, od kojih su očekivali najviše protivljenja takvoj razgradnji Bosne i Hercegovine.

Učesnicima sastanka bilo je od velike važnosti "unaprijed odlučno spriječiti svaku javnu ili tajnu aktivnost u vodstvu HDZ za BiH koja bi se protivila ovim odlukama ili im mogla nanijeti bilo kakvu štetu"

Na sjedinici 18. novembra 1991. godine u Grudama predstavnici HDZ-a iz nekoliko bh. opština donijeli su odluku o uspostavljanju Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZHB) kao političke, kulturne, privredne i područne cjeline. Osnivači HZ HB izrazili su lojalnost republičkoj vlasti "dok opstoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju".

To znači da bi se, u slučaju da Bosna i Hercegovina odluči ostati u Jugoslaviji, zajednica teritorijalno izdvojila. U to vrijeme Bosna i Hercegovina još nije započela postupak državnog osamostaljivanja od Jugoslavije. 

Već pri osnivanju HZ HB, njeni osnivači digli su je iznad državne vlasti, što se vidi u članku 6 u kojem su naglasili da će ona poštovati i sve važeće međunarodne akte. Tu obavezu mogu prihvatati samo države.

Da će se HZ HB opredijeliti za podjelu Bosne i Hercegovine jasno je iz zaključka u njenom osnivačkom aktu gdje se kaže da će bosanskohercegovački Hrvati podržavati suverenost Bosne i Hercegovine sve dotle dok je drugi ne počnu dijeliti. Nije naglašeno da će se oni boriti protiv podjele nego sugerirano da će se pridružiti podjeli nakon što je drugi počnu dijeliti. Drugi su već počeli, što je među osnivačima HZ HB prepoznato, te oni, kao opravdanje za svoje postupke, tumače kako su Srbi u poodmakloj fazi rasturanja Bosne i Hercegovine.

Osnivači hrvatskih zajednica i njihov mentor iz Zagreba su, kao i bosanskohercegovački Srbi, željeli podjelu Bosne i Hercegovine, ali nisu htjeli da to prvi počnu. Za to je postojao vrlo konkretan razlog. Hrvatska je već bila u problemu koji je Bosnu i Hercegovinu tek čekao. Hrvatski Srbi željeli su podjelu Hrvatske. Ako bi bosanskohercegovački Hrvati, na nagovor Zagreba, prvi otpočeli s podjelom Bosne i Hercegovine, onda bi Hrvatska izgubila podršku međunarodne zajednice u svom nastojanju da sačuva teritorijalnu cjelovitost i stekne međunarodno priznanje. U vrijeme osnivanja HZ HB, Hrvatska nije bila međunarodno priznata kao nezavisna država. U slučaju da odgovornost za podjelu Bosne i Hercegovine padne na bosanskohercegovačke Hrvate, to bi omogućilo hrvatskim Srbima da legitimiziraju svoje zahtjeve u Hrvatskoj, što bi otežalo njeno međunarodno priznanje u "avnojevskim granicama".

Ostala je samo uspomena

U tom smislu, srpska pobuna u Hrvatskoj donekle je čuvala teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine na način da je spriječavala Hrvatsku, i njene političke marionete u Bosni i Hercegovini, da direktnije, odlučnije i otvorenije pristupe njenoj podjeli.

Kao sjedište uspostavljene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne određen je Mostar. U sastav je ušlo 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao politička i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine nakon što je HVO doživio teške vojničke poraze u Srednjoj Bosni i Hercegovini što je primoralo hrvatske predstavnike da prihvate američku medijaciju mirovnih pregovora. 

Vojni i politički vrh Herceg-Bosne je kasnije u procesu pred Haškim tribunalom osuđen na ukupno 111 godina zatvora. Haški tribunal je presudio da su oni stajali na čelu Udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem eliminacije bošnjačkog stanovništva sa područja na koje je pretendirala Herceg-Bosna te pripajanja tih teritorija Republici Hrvatskoj - baš onako kako je to formulisano u vrijeme začetka ove paradržave.

(Slobodna Bosna)