Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić učestvovao je kao glavni govornik na Međunarodnoj konferenciji „30 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma“, održanoj u Washingtonu, na poziv potpredsjednika organizacije US–Europe Alliance iz Washingtona Reufa Bajrovića. 

Konferencija je održana u William & Mary Washington Centeru te je okupila eksperte, diplomate, predstavnike akademske zajednice i političke lidere koji su razgovarali o naslijeđu Dejtonskog mirovnog sporazuma, trenutnom političkom stanju u Bosni i Hercegovini, te perspektivama budućeg razvoja i sigurnosti u regionu.

U nastavku govor predsjedavajućeg PBiH:

Prije trideset godina, potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma u Bosni i Hercegovini uspostavljen je mir i završen troipogodišnji krvavi rat kojeg su pratili najteži oblici ratnih zločina i etničkog nasilja uključujući i genocid.

Dejton je omogučio mir. Iako taj mir nije uvijek bio savršen ili potpun – on je postao činjenica u svakodnevnici bosanskih građana, a ta činjenica nema alternativu.


Dejtonskim mirovnim sporazumom potvrđen je i državno - pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine što je jasno vidljivo iz prvog člana Ustava Bosne i Hercegovine.
Iako potpuno svjesni da smo se za vlastitu državu i njen opstanak izborili sami i uz velike žrtve, ostajemo duboko zahvalni, prije svega, Sjedinjenim Američkim Državama – ali i drugim prijateljskim državama – na njihovoj političkoj i svakoj drugoj vrsti pomoći.

Bez njih, opstanak Bosne i Hercegovine bio bi pod velikim znakom pitanja.
Uspostavljanjem punopravnog mira Bosna i Hercegovina je dobila priliku da svoju nezavisnost i suverenitet izgradi kroz politički, ekonomski, infrastrukturni, i opći društveni oporavak.

Zbog toga ću u narednim crticama kratko izložiti gdje stoje naši uspjesi i šta smo to postigli u posljednih trideset godina.
Prema podacima UNHCR, više od 1 000 000 bivših izbjeglica i raseljenih lica vratilo se u Bosnu i Hercegovinu nakon rata.
Uspostavili smo niz institucija koji štite suverenitet i politički integritet Bosne i Hercegovine kroz institucionalnu memoriju. Taj kontinuitet državnosti omogućio je uspostavu različitih oblika poslovne i društvene saradnje među narodima i građanima, a slobodno kretanje roba i kapitala je objedinio ekonomsku integraciju između zajednica.

Bosna i Hercegovina bilježi, sa par godina izuzetka, kontinuirani tridesetogodišnji ekonomski rast između 2-5%. Naš izvoz nastavlja rasti i na europska i na svjetska tržišta.

Na političkom planu put Bosne i Hercegovine je čvrsto utemeljen ka EU i NATO.

Taj put je bio težak i pun prepreka.
U martu 2024. godine odlukom Europskog vijeća otvorili smo pristupne pregovore Europske unije, sedamnaest godina nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Od 2008. godine dio smo NATO-ovog Akcionog plana za članstvo, a usvajanjem svih godišnjih programa reformi nastavljamo graditi odbrambene i sigurnosne kapacitete Bosne i Hercegovine.

U jačanju interoperabilnosti sa NATO standardima i procesima dodatno nas podržava paket za izgradnju odbrambenih kapaciteta usvojen na NATO samitu u Madridu.

Bivajući svjedok rata, ali i svih postratnih procesa, nije mi neopravdano reći da je Dejtonski sporazum najuspješniji mirovni sporazum i kreacija američke diplomatije u prošlom stoljeću.

Međutim, iako je država ostvarila impresivne pomake u posljednih trideset godina, postdejtonska struktura nije načinila potreban iskorak u pogledu unaprijeđenja ljudskih prava, političke jednokopravnosti svih građana i uspostave pravednijeg političkog sistema. To ostaje najveći nedostatak ustavnog okvira bosanskog društva.

Da bi nastavio nositi titulu najuspješnijeg mirovnog sporazuma, prirodno je da se takav sporazum u hodu nadograđuje. To nije, kako tvrde oponenti bosanske opstojnosti, izgradnja nove nacije. To je učvrščivanje svjetskog mira.

Svjedoci smo da su posljedne godine obilježile najveće krize sigurnosti i političke nestabilnosti u Bosni i Hercegovini.
Ne postoji niko u državi niti u Europi ko ne prepoznaje da politička agresija još uvijek traje i realizira se kroz politiku separatističkih snaga u BiH, a koje aktivno podržavaju Beograd i Zagreb. To je naslijeđe poraženih vojnih agresija susjednih država iz prethodnog rata.

Ovi napadi na bosansku državu postali su svakodnevnica upravo zato što trenutni ustavni okvir nagrađuje, umjesto da obeshrabruje, logiku etnonacionalnih politika – supstituirajući demokratski pluralizam i građansku ravnopravnost s teritorijalnom kontrolom i etničkom eksluzivnošću.

Upravo tome svjedoče brojne presude Evropskog suda za ljudska prava koje upućuju na uklanjanje etničke diskriminacije i traže uvođenje građanskih standarda u politički sistem Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini postoji kritična masa sposobna da sprovede takve reforme, ali joj je potrebna stvarna podrška međunarodnih demokratskih snaga.

Takav poduhvat ojačava svjetski mir u novoj geopolitičkoj stvarnosti gdje se nadmoć sile nad međunarodnim pravom ostvaruje na štetu malih država i nedovršenih mirovnih i demokratskih procese, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Nedavno sam govorio o embargu na demokratiju u Bosni i Hercegovini.


Ukoliko se sprovođenje tog embargo nastavi, separatističke politike koje se temelje na etnonacionalnom eksluzivitetu i koje proizvode stalne nestabilnosti, će pobijediti. One su izvor hronične disfunkcionalnosti koje sprječavaju razvoj stvarne demokratije, jer naš ustav krši gotovo sve europske vrijednosti, demokratska načela i standarde ljudskih prava na Starom kontinentu.

Međutim, američka mudrost u zaključivanju Općeg okvirnog sporazuma ostavila je prirodni korektiv za takve nedostatke. Upravo Dejtonskim sporazumom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine propisano je da Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava ima primat i nad Ustavom BiH.

Prema tome, implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava i uvođenje građanskog modela u politički sistem Bosne i Hercegovine nisu u suprotnosti sa Dejtonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

Naprotiv, te obaveze proističu iz našeg Ustava, kao i iz prirodne nadogradnje i modernizacije ustavnog i društvenog okvira u Bosni i Hercegovini.

Na kraju, sagledavajući iz naše bosanske perspektive svjetska kretanja, želim istaći da je Dejtonski sporazum, uz sve njegove nedostatke, stub koji treba dalje razvijati. Naš bosanski mir već sada je dugovječniji od versajskog, a možda je čak stabilniji od jaltskog, uprkos stalnim vjetrovima novih ratova.

Bosna i Hercegovina živi svoj mir na jedan osobit način koji pruža nadu da će isti potrajati, ma koliko se često činilo da je u osnovi narušen. Na ljude ove zemlje i nju samu ne može se napasti bez ozbiljnih posljedica, i to je ono što pruža kakvu takvu garanciju da će mir potrajati.