U Banjaluci je ove sedmice održana konferencija o Evropskoj uniji i regionu Zapadnog Balkana, u organizaciji Fondacije Friedrich Ebert Stiftung. Jedna od govornica bila je i Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske.

Razgovor sa Vesnom Pusić za portal Buku je započeo  osvrtom na nedavne šovinističke i rasističke incidente u Splitu i Zagrebu, te na, kako se čini, nagli rast krajnje desnice u Hrvatskoj.

Da li je ono što se dešava u Hrvatskoj posljednjih mjeseci neočekivano za jednu članicu Evropske unije ili je, zapravo, u skladu s globalnim trendovima jačanja desnice?

Istina je da desnica jača na globalnom planu, ali mislim da je situacija u Hrvatskoj donekle specifična. Pojavila se naglo — praktično od ljeta, od koncerta Marka Perkovića Thompsona. Hrvatska je imala, i još uvijek ima, ekstremno desnu stranku Domovinski pokret, koja je ušla u vladajuću koaliciju. No, predsjednik HDZ-a i premijer Plenković uspio ju je razbiti u nekoliko mjeseci. I ta je tranka, kao i ovo divljanje posljednjih mjeseci, u početku imala pjevača na čelu – Miroslava Škoru. Kada to nije uspjelo kao politički projekt, iznenada se pojavio Thompson, koji godinama nije bio u centru pažnje, već je djelovao na marginama. Njegov koncert, na kojem je, prema svim podacima, bilo između 200–250 hiljada ljudi, od kojih pola nije bilo iz Hrvatske, medijski je napuhan izvan svake mjere. Stvorena je atmosfera kao da se radi o događaju od pola miliona ljudi, da bi se u Hrvatskoj stvorila atmosfera straha. To je ozbiljno uznemirilo hrvatsku javnost i izazvalo brojne reakcije. Nakon toga su uslijedila tri incidenta, posebno u Splitu i Zagrebu, povodom Dana srpske kulture u Hrvatskoj. U Zagrebu se, navodno, protestovalo jer je glavna figura te izložbe bio povjesničar umjetnosti Dejan Medaković, predsjednik SANU izabran za vrijeme Slobodana Miloševića i jedan od autora Memoranduma. Sve je to tačno, al stavljam ruku u vatru da skupine koje su se okupile nisu znale ni što je povijest umjetnosti, a kamoli  tko je Dejan Medaković.

Pusić smatra da rast desnice nije spontan, već u određenoj mjeri orkestriran i spolja, što ga čini dodatno opasnim.

Po mom mišljenju, sve ovo je organizirano iz krugova koji nisu samo domaći. Desnica je danas međunarodno povezana. Znamo, primjerice, da se neki desni pokreti u Hrvatskoj, poput inicijative „U ime obitelji“, finansiraju iz  poljskih ekstremno desnih fondacija. Moj dojam je da ništa od ovoga nije spontano. Nakon što politički projekat Domovinskog pokreta nije uspio, sada se pokušava stvoriti neku vrstu društvenog pokreta ili oživljavanja neo-ustaštva. Reakcija vlade bila je loša i nespretna. Iz straha su počeli okrivljavati ljevicu, kao da je to „isprovocirano“. Za neoustaštvo, kao i za neočetništvo, nema i ne može biti nikakvog opravdanja. I sama mislim da je organizirano — ali nikako od ljevice, već od mnogo opasnijih aktera. Hrvatska vlast će morati zauzeti jasniji i čvršći stav. Zemlja koja je do sada živjela politički mirno sada se suočava s ekstremizmom koji unosi strah. Ljudi to odbijaju i ne osjećaju se dobro. A činjenica da nije spontano ne čini ga manje opasnim — naprotiv.

Uz antisrpsku retoriku, na tim se skupovima počela isticati i retorika protiv stranih radnika. Hrvatska ekonomija ne može funkcionisati bez stranih radnika. Imate i mnogo radnika iz BiH. Kako to komentarišete?

Dvije zemlje u EU koje su najviše profitirale od stranih radnika su Španija i Hrvatska, što se jasno vidi po stopama ekonomskog rasta. Ove dvije države imaju najveću stopu rasta u EU, zbog toga što relativno  dobro upravljaju ulaskom stranih radnika, radnim dozvolama i cijelom regulativom oko toga. Retorika protiv stranih radnika je rasna — ne odnosi se na Bosance i Srbe, već na ljude iz jugoistočne Azije, druge boje kože. Takva retorika je tipična za evropske desničarske pokrete — od AfD-a u Njemačkoj, do PiS-a u Poljskoj, Faragea u Velikoj Britaniji i Le Pen u Francuskoj. Ovo pripada obrascu ekstremne desnice u Evropi, koju treba suzbijati. Do prije pola godine takvih pojava u Hrvatskoj gotovo da nije bilo.

Odlaze li Hrvati i dalje na Zapad?

Odlaze, ali dolazi i mnogo ljudi u Hrvatsku — ne samo s Istoka, već i sa Zapada, što vidim i po državljanstvima koja se traže.

Osjećaju li građani Hrvatske korist od članstva u EU?

Ogromnu korist. Uopće nema zbora. A i ove neprihvatljive pojave koje smo maločas spominjali bilo bi puno teže rješavati bez evropskog konteksta. Unutar EU mnogo je vidljivije šta policija radi, šta rade službe, ko finansira ekstremizam — postoje jasni mehanizmi. Standard je značajno porastao: penzije, plate, sve. Naravno, moglo bi i bolje. Slobodno kretanje unutar EU je neprocjenjivo. Zapad Hrvatske, s  malom i sednjom industrijom — Varaždin, Zagorje, Međimurje — izuzetno je profitirao od zajedničkog tržišta. Građevinska industrija i turizam su značajno ojačali u cijeloj zemlji.

EVROPSKE INTEGRACIJE BiH

Konferencija je otvorila brojna pitanja o integraciji Bosne i Hercegovine i zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju. U BiH je primjetan pad entuzijazma za EU, a neki političari otvoreno zagovaraju euroskepticizam, tvrdeći da će se EU raspasti prije nego što BiH postane članica. Mladi masovno odlaze. Platforma za dijalog gotovo da ne postoji, a mainstream politika često gura antievropske i antizapadne narative. Temeljne evropske vrijednosti — sloboda mišljenja, sloboda medija, poštivanje ljudskih prava — posebno su pod udarom u Republici Srpskoj.

Govoreći o evropskim integracijama BiH, Pusić je naglasila da BiH prvo treba funkcionirajuću državu— jer samo država može pregovarati s EU. Entiteti i drugi akteri mogu imati široku autonomiju, ali ne mogu pojedinačno ulaziti u EU.

Na pitanje iz publike šta može zadržati mlade u BiH, Pusić je odgovorila da se mladi trebaju aktivistički angažovati — bilo kroz pomaganje drugima, bilo kroz okupljanje oko zajedničkih ideja, studentskih časopisa ili stvaranjem kružoka na internetu gdje će zagovarati i objavljivati svoje stavove. To im daje prostor da utječu na društvo. Istakla je da većina mladih ljudi u Hrvatskoj nije odlazila samo zbog ekonomije, već zbog nepotizma, korupcije i sličnih problema.

BiH i Zapadni Balkan nisu „najgori“ — i u državama EU postoje ozbiljni problemi i nazadovanja u demokratiji, rekla je Pusić, ali razlika je u tome što zemlje EU mogu nazadovati do određene tačke, ali ne mogu dotaknuti samo dno, jer ih evropski kontekst i pravna stečevina drže u okviru iz kojeg se mnogo lakše mogu vratiti na pravi put.

Razmatrana je i ideja postepenog članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU — prvo ekonomska integracija, pa onda ostali segmenti. Pusić kaže: to je pitanje „koka ili jaje“. Ekonomska integracija ne ide bez pravne sigurnosti i funkcionalnih institucija, ali bi možda upravo takva integracija mogla pogurati reforme u pravosuđu i jačanje pravne države.