Usložnjavanjem situacije u Bosni i Hercegovini početkom 1992. uslijedili su prijedlozi kako tu situaciju riješiti. Prvenstveno su to bili prijedlozi evropskih zvaničnika, ali nijedan taj prijedlog nije prihvaćen.

Rat je počeo i kako je on odmicao sve je bilo manje izgledno da će ga Evropska unija uspjeti okončati. Uniji je gotovo u potpunosti bilo prepušteno da posreduje u postizanju mira. No, okolnosti su se počele mijenjati kada su se Sjedinjene Američke Države uključile u mirovne pregovore.

Prvi značajan rezultat američkog angažmana bio je Vašingtonski sporazum 1994., kojim je završen sukob između Armije Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) te formirana Federacija Bosne i Hercegovine, piše Klix.ba.

Ovim sporazumom su stvorene pretpostavke za sporazum kojim je rat definitivno završen. Riječ je o Dejtonskom mirovnom sporazumu 1995., za koji su također Amerikanci najzaslužniji. Za postizanje ovog sporazuma, koji dobrim dijelom odražava odnos vojnih i političkih snaga na terenu u datom trenutku, pregovaralo se od 1. do 21. novembra 1995. u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson u gradu Daytonu, saveznoj državi Ohio.

Dolazak Richarda Holbrooka u bazu Wright-Patterson na početak pregovora (Foto: State Department/Brian W. Schlumbohm)

Jedan od osnovnih razloga zašto je ova vojna baza izabrana kao mjesto pregovora jeste što je izolovana od javnosti. O ovome je glavni američki pregovarač Richard Holbrooke posvjedočio u svojim memoarima "Završiti rat (To End a War)", knjizi koja je objavljena 1999.

Iz ove knjige izdvojili smo neka od Holbrookeovih zapažanja pregovora, među kojima su ona manje ili nikako poznata javnosti.

Tuđmanova moć i drama oko novinara

Holbrooke je na početku pregovora primijetio da je predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman u dosta boljoj poziciji nego predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. Izetbegović, Tuđman i Milošević su bili ključni učesnici ovih pregovora.

Holbrooke: "Tuđmanov utjecaj nad Izetbegovićem bio je rezultat njegove moći da slomi hrvatsko-muslimansku federaciju, čiji je dalji opstanak bio bitan za pregovore u Daytonu. Milošević je godinama na Tuđmana gledao s prezirom, a Izetbegović ga je mrzio. Sada je (Tuđman) držao ruku nad obojicom protivnika i tačno je znao kako to iskoristiti za svoje ciljeve."

Pregovori su se zakomplikovali kada je David Rohde, novinar lista Christian Science Monitor, ne kazavši nikom, otišao u Srebrenicu, želeći prvi izvijestiti o njenom padu pod Vojsku Republike Srpske (VRS).

Milošević i Holbrook razgovaraju o oslobađanju američkog novinara Davida Rohdea (Foto: State Department/Brian W. Schlumbohm)

Holbrooke: "Pokazujući više hrabrosti nego pameti, 29. oktobra počeo je kopati u blatu brane blizu Zvornika, mjestu za koje se pretpostavljalo da krije masovnu grobnicu. Ne čudi što ga je policija bosanskih Srba pokupila. Kada su pregovori počeli, on je nestao negdje u RS-u. Rohdeov nestanak je značajno zakomplikovao naš rad."

Holbrooke je Miloševiću rekao da iako će se pregovori nastaviti, nikakvog sporazuma neće biti dok se Rohde ne pronađe nepovrijeđen.

Holbrooke: "'I sve to biste uradili zbog jednog novinara?', rekao je, ne vjerujući. 'Da, nećemo imati izbora', odgovorio sam. Bio je to početak jedne druge drame u Daytonu."

Miloševićeva korpa i tenis s Tuđmanom

Holbrooke tvrdi da je jedan od zvaničnika RS-a Momčilo Krajišnik bio nezadovoljan jer su on i ostali zvaničnici RS-a bili marginalizirani na konferenciji, pa im je slao "ljutita pisma".

Holbrooke: "Milošević je uzeo svako pismo i, ne pročitavši, zgužvao ga i upadno bacio u svoju korpu za otpatke. 'Ne obraćajte pažnju na te tipove. Pobrinut ću se da prihvate konačni sporazum', rekao je."

Američki pregovarači su nastojali relaksirati situaciju, pa su organizovali večeru u muzeju baze. Ipak, jednu želju je Holbrooke ocijenio kao neprimjerenom – odlazak Izetbegovića na utakmicu.

Holbrooke: "(Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Muhamed) Šaćirbegović je odveo Izetbegovića u Louisville na nogometnu utakmicu između Univerziteta Louisville i njegove alme mater Tulane. Više puta sam zamolio Šaćirbegovića da to ne radi zbog brige da nogometna utakmica nije u skladu s ozbiljnošću mirovne konferencije."

Izetbegović i Milošević dok idu na pregovore o mapama (Foto: State Department/Aric R. Schwan)

Nakon tragične vijesti da je bivši premijer Izraela Yitzak Rabin ubijen, Holbrooke je konstatirao da je kontrast između Rabina i balkanskih čelnika bio očit. Tadašnjeg ambasadora Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama Svena Alkalaja izdvojio je kao jedinog iz Bosne i Hercegovine ko je bio uzdrman zbog atentata.

Haos oko mapa i "Salveta diplomatija"

Pregovori u Daytonu su se intenzivirali 8. novembra, kada su na dnevni red došle mape. Holbrooke je prvi sastanak o mapama ocijenio kao katastrofalnim jer je iz učesnika pregovora "izvukao ono najgore".

Holbrooke: "Ustao je od stola i dugim korakom otišao do ogromne mape Sarajeva, postavljene na stalku ispred nas. 'Ovdje živim cijeli život i nikad se neću odreći. Ova zemlja je naša. Ne možemo je izgubiti', povikao je Krajišnik, udarajući pesnicom po mapi."

Holbrooke se prisjetio i tenis meča s Tuđmanom.

Holbrooke: "Prišao sam Hillu. 'Polako s Tuđmanom, potrebna nam je istočna Slavonija (u Daytonu se pregovaralo i o statusu istočne Slavonije)', šapnuo sam."

Silajdžić i Milošević prilikom pregovora oko mapa (Foto: State Department/Aric R. Schwan)

Holbrooke uvjerava da su mu najveća briga bili, kako je naveo, Bosanci. "Njihova interna razilaženja, koja su postajala sve gorča, paralizirala su nas."

Za postizanje mirovnog sporazuma iskorišteno je ono što je Holbrooke nazvao "Salveta diplomatija". Milošević je sjedio u jednom kraju trpezarije, a Silajdžić u drugom, nespreman sjesti za sto s njim.

Holbrooke je opisao razgovor kada se pregovaralo o Ustikolini: "Silajdžić je u jednom trenutku zatražio Ustikolinu... Milošević se zlobno nasmijao. 'Harise, zaboga, zar ne znate da su je oni idioti (misleći na bosanske Srbe) digli u vazduh', rekao je. 'Ali, mjesto je sveto', odgovorio je Silajdžić. 'Harise, sada govorite kao Karadžić', rekao je Milošević. No, popustio je i Ustikolina je opet bila muslimanska."

Nakon što je dogovoreno da teritorijalni odnos bude 51 posto naspram 49 posto, Milošević je iznenada pružio ruku Silajdžiću.

Tuđma, Izetbegović i Milošević uoči parafiranja sporazuma (Foto: State Department/Aric R. Schwan)

Holbrooke je prenio Izetbegovićeve riječi u obraćanju novinarima poslije postizanja sporazuma: "A mom narodu kažem da ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir i nije mogao biti postignut. Bog je naš svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći kako bi bio umanjen razmjer nepravde za naš narod i našu zemlju."

Izetbegović, Tuđman i Milošević su 14. decembra 1995. u Parizu potpisali Dejtonski mirovni sporazum.