Piše: Dr. Milan Blagojević

Završi se, barem za sada, glasanje na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske. Kažem za sada, jer je, sudeći po reakciji opozicije u Republici Srpskoj sinoć, nakon završetka glasanja, čiji najviši predstavnici su na konferenciji za štampu iznijeli više važnih primjedbi, očekivati da će uslijediti prigovori o kojima će morati da odlučuje CIK BiH, a vjerovatno i Sud BiH.

Opozicija je prigovorila na izbore održane u Doboju, Zvorniku i Laktašima, zatraživši da se oni ponove u tim gradovima, što govori da se, dok god ne bude odlučeno o tim, a vjerovatno i o drugim prigovorima na regularnost jučerašnjih izbora, u pravnom pogledu ne može još govoriti o tome ko je novi predsjednik Republike Srpske.

Međutim, kako god se završila ta pravna bitka može se već sada, na osnovu svega jučerašnjeg, govoriti o nama, našoj suštini koja nimalo nije dobra, štaviše porazna je.

Takav zaključak, istina ne prvi put, može se pouzdano izvesti iz onoga koliko je glasova juče dobio Branko Blanuša, a koliko Siniša Karan. 

Prema preliminarnim rezultatima CIK BiH Blanuša je dobio oko 209.000, a Karan oko 217.000 glasova.

Kada se uzmu u obzir ti brojevi, a zatim posmatraju iz ugla Milorada Dodika čiji kandidat je Siniša Karan, svako ko sebe postavi u Dodikovu kožu mogao bi i jednoj i drugoj strani reći ono što je duhovito zapazio Dragan Bursać, rekavši: "Nije narod toliko Karan, koliko bi Dodik volio da jeste".

Onima koji glasaše u tom broju za Blanušu citirane riječi Dodik bi mogao uputiti jer ih je, iz njegove vizure, mnogo, pa im Dodik kao autokrata može poručiti da će dati sve od sebe da i oni u nastavku budu Karani.

Za razliku od njih, ovim drugim koji u brojci od oko 217.000 glasaše za Karana, može se reći kako, zagledani samo u sebe, u svoj lični interes koji ostvaruju (ili se nadaju da će ostvariti) preko Dodikovog režima, nikada neće moći otvoriti oči i prihvatiti istinu o Dodikovom autokratskom i klijentelističkom režimu.

Džaba je pred njih iznositi, da ne kažem bacati, dokaze o tome koliko je suludo Dodikovo vladanje kojim Republiku Srpsku tjera da donosi brojne neustavne zakone po njegovom hiru, a onda da je natjera da ih sve povuče. Ili da narodnim parama plaća lobiranje za sebe u SAD, tako što je "Vlada Republike Srpske lobiste mjesečno plaćala najmanje tristo hiljada američkih dolara" i time potrošila silne milione, kako je nedavno objavio The New York Times, iako te silne pare nisu odobrene u budžetu Republike Srpske.

Ili da za svog kandidata za predsjednika Republike predloži Sinišu Karana, osobu koja je svojevremeno među prvima pojurila da radi u SIPA, nametnutoj od strane OHR-a, čime je Karan legitimisao nasilje ohaerizma.

Ovi i brojni drugi primjeri su nedovoljni za onih oko 217.000, malo je to za njih, oni trebaju biti još više Karani.

I tako će, istina ne samo oni nego i onih oko 209.000 koji još nisu Karani, u nastavku biti izloženi dvostrukoj tiraniji. Jednoj od strane Dodikovog režima, i drugoj nešto starijoj u vidu tiranije ohaerizma.

Zajedničko i jednoj i drugoj tiraniji je nasilje nad državom i ljudima, koji sve to na ovaj ili onaj način prihvataju, jer ništa drugo i ne zaslužuju.

I time samo potvrđuju suštinu istine o nama, koju je Ivo Andrić poodavno izrazio ovim riječima:

"Kad beda prodre u misli, u govor, u shvatanja i običaje, i svak se pomiri sa njom kao sa stalnim i pravim oblikom postojanja, kad rastoči i prožme čoveka do poslednje ćelije i tako osvoji i porobi ne samo njega nego i one koji se još nisu rodili, tada se može reći da je beda potpuno i zauvek osvojila jedan kraj i pretvorila ga u svoje carstvo koje joj nikad više niko ne može oteti i koje ne živi ljudskim životom nego bedom i njenim mrtvim i dugim, dugim trajanjem. Iz tog kraja nema bežanja ni spasa".

(BN)