VLADIMIR VELEBIT: Najintrigantniji detalji života Titovog prvog diplomate, među kojima je i vrijeme provedeno u Sarajevu

Prvi i po mnogo čemu najbolji Titov diplomata Vladimir Velebit umro je u Zagrebu 2004. godine. O njegovom odnosu prema Josipu Brozu, susretima sa Churchillom, nepovjerenju koje su Rusi gajili prema njemu, pisao je u memoarima, a Newsweek Srbija prenosi izabrane dijelove

  • Hronika

  • 24. Jan. 2017  24. Jan. 2017

  • 0

Upravo su iz štampe izašli memoari Vladimira Velebita - uredio ih je zagrebački profesor Tvrtko Jakovina i u njima saznajemo nepoznate detalje o ovom zagrebačkom pravoslavcu, koji je imao i hrvatske, italijanske i njemačke krvi.

KAPITULACIJA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

Obukao sam opet uniformu i odlazio, na konju, na vojne vježbe iz Vrapča sa svojim eskadronom. Komandir mog eskadrona bio je major Grujić, Srbin iz Vinkovaca, vrlo lijep čovjek mojih godina. Nije bio inteligentan, a bio je prava vojničina i uvjereni monarhist. Kad sam rekao vojničina, nisam pod tim mislio da je bio vojnički obrazovan ili da je razumio uslove i način modernog ratovanja, ili da je možda pokušao da nas obuči kako bismo u ratnim uvjetima mogli najbolje da koristimo naše oskudno naoružanje ili slabu opremu. Ništa od toga. Produžavali smo s prastarim, davno prevladanim rasporedima u ratnoj službi, čiju su besmislenost uviđali već i vojnici. Za sve moje službe u „rezervi“ nismo nijedanput vježbali bacanje ručnih bombi. (...)

Gađao sam samo dva puta iz puškomitraljeza. Nitko nas nije učio kako treba zauzeti položaj, kako ga izabrati ili učvrstiti. Nismo imali ni lopatice za kopanje zaklona, a kamoli oruđe za kopanje rovova. Po mojoj ocjeni, bili smo slabije opremljeni i lošije izvježbani od vojske pred Prvi svjetski rat... Još uvijek su nas učili da je konj i sablja glavno oružje konjanika. Valjda protiv avijacije i tenkova? Vojnici moga voda bili su dobri momci, većinom iz okolice Karlovca i iz Gorskog Kotara. (...)

U veljači smo primili iz Čehoslovačke prve protivtenkovske topove. Naš puk je, mislim, dobio osam takvih topčića, imali su kalibar 3,5 cm i bili su suviše slabi da probiju oklop i najmanjih njemačkih tenkova. Srećom, nisam imao prilike da se u to uvjerim, ali mi je poslije rata pričao moj drug Bogdan Crnobrnja, koji je u pješadiji bio komandir voda baš tih topova, da je vidio kako su male granate iz tih topova nemoćno pogađale njemačke tenkove i odbijale se od tenkovskog oklopa. Suvišno je reći da nismo održali nijedno gađanje tim topovima...

Da nisam bio uplašen i zbunjen nenadanom vijesti da ću za nekoliko sati krenuti na bojište, morao bih se sigurno nasmijati. Jedina priprema jedne jugoslavenske vojne jedinice za rat protiv njemačkih tenkova je brušenje sablji. Podijelili su vojnicima raspoloživu municiju iz našeg skladišta. Mislim da je na svakog vojnika došlo dvadeset metaka. Ja sam za moj pištolj dobio deset metaka i, gle iznenađenja, jednu ručnu bombu. Za cijeli eskadron koji kreće u bitku imali smo svega pet ručnih bombi. Baš da svaki oficir dobije po jednu. Nedovoljno ni za pet minuta borbe.

NDH I ŽIVOT U ZAGREBU 1941. GODINE

Potraga za mnom u kancelariji bila je opća, rutinska stvar. Nije bila uperena protiv mene, nego jednog od mnogih intelektualaca pravoslavne vjere. Došao sam nekako na popis, pa su, uz ostale, htjeli i mene prebaciti preko državne granice. Iako sam to znao, nisam se osjećao najsigurnijim. Prijatelj mog oca, domobranski general August Marić (oženjen Srpkinjom iz Like), čuo je za taj događaj i ponudio mi utočište u svom stanu. Bio je tada načelnik štaba domobranstva, dakle najviši oficir po funkciji u hrvatskoj vojsci. Primio sam njegovu velikodušnu ponudu sa zahvalnošću. Uselio sam se kod njega. Imao je lijep i prostran stan u Zvonimirovoj ulici. U zgradi koja je tvorila ćošak s trgom N. Odmah pored kavane „Minjon“. Imao sam svoju sobu, punu radio-aparata. Srbima i Židovima su ih oduzimali, pa je vojska poslala pet-šest konfisciranih aparata u generalov stan. Cijelu večer, do duboko u noć, okretao sam skale i slušao radio London, a i druge zabranjene stanice, među njima i Moskvu. Tu sam bio relativno siguran, jer tko bi načelniku generalnog štaba branio da sluša neprijatelja. Vijesti su, na moju veliku žalost, bile vrlo loše. Nijemci su nezadrživo napredovali na Istočnom frontu: javljali su o velikim opkoljavanjima Crvene armije i stotinama tisuća zarobljenika. (...)

Po mom sjećanju, zadržao sam se u Marićevom gostoprimstvu desetak dana. Nisam ništa više čuo o ponovljenim akcijama deportacije Srba, pa sam se osmjelio i opet nastavio svoj uobičajeni život. Kancelarija Milerov brijeg i Srebrnjak.

SUSRET S IVOM LOLOM RIBAROM I ODLAZAK U PARTIZANE

Lolu Ribara sam poznavao već više od jedne godine. Još 1939., kad sam opet jednom poslovno bio u Beogradu, Tito me je zamolio da posjetim Ribara i da mu prenesem jednu njegovu poruku. Potražio sam Ribarov dom u Francuskoj ulici i imao sreću da ga zateknem kod kuće. Tom prilikom smo dugo razgovarali i došli do zaključka da na mnoga pitanja imamo identične poglede. Meni se Lola veoma dopao, a imao sam osjećaj da mu ni ja nisam neugodan. Obojica smo bili obučeni u crne kožnate kapute. Sada, razmišljajući o tome, smatram da je i to bila velika nesmotrenost. Nitko u Zagrebu nije nosio slične. Od njih sam doznao da je u oslobođenim Užicama bila mala kožarska manufaktura koja je masovno proizvodila baš te kapute. U tzv. Užičkoj republici takve kapute su nosili partijski radnici, kao neku vrstu uniforme. Bilo bi za pretpostaviti da je Gestapo obavijestio sve svoje ispostave o tome!

Prva stvar koju mi je Lolo priopćio bila je da se moj odlazak u partizane ponovno odgađa. S obzirom na rasulo u gradskom komitetu i opću nesigurnost partijskih veza, Lolo je riješio da ne traži stan i partijske veze preko organizacije. Ja trebam ostati u Zagrebu sve vrijeme, dok on bude primoran ostati. Morat ću mu pomoći da nađe prenoćišta i da on sâm izgradi svoj sistem veza. On ima neke adrese, kod kojih će, od vremena do vremena, moći noćiti, ali i ja ću mu morati nalaziti sigurna prenoćišta. To je bio nov i svakako ne jednostavan zadatak. Barem dva-tri puta tjedno trebao sam ga odvesti negdje na spavanje. Lolo je ponekad spavao na Milerovom brijegu kod (Josipa) Kopiniča, nekoliko puta sam ga doveo na Srebrnjak svojim roditeljima. U jesen prošle godine preselili su se iz Sarajeva ing. Radimir i njegova obitelj. Bili su daljnji rod bake Lizete. Moji roditelji su ih prijateljski primili i oduševili se njima. Bili su protuustaški orijentirani, osobito gđa Anđela.

Kako su stanovali u gradu, ponekad sam noćio kod njih, kad se zbog udaljenosti ne bih uspio vratiti na Srebrnjak. Oni su mi također dozvolili da ponekad dovedem Lolu na noćenje. Nekad sam se služio posebnom tehnikom. Dovodio bih Lolu kod poznanika, gdje smo igrali preferans. Hotimično sam hazardirao i umjetno produžavao igru, dok nisam konstatirao da je prošao policijski sat, pa su nas domaćini morali smjestiti za noć. S Lolom sam se sastajao obično u slabo rasvijetljenim slastičarnama ili u kinima, nekad i u bifeima. Jednom smo bili u bifeu na Preradovićevom trgu kad je u taj mali lokal ušao mladi Harazin (sin folksdojčera). Lolo ga je prvi opazio i okrenuo se, te uspio nezapaženo izaći. Na ulici mi je rekao da Harazina vrlo dobro poznaje iz Beograda, a da je i Harazinu bila poznata Lolina uloga u partiji. Tada nam je sreća bila naklonjena. Malo kasnije dogodila se jedna druga epizoda koja se mogla rđavo završiti. U brizi za sudbinu svoje vjerenice...

Lolo je odmah na početku svog boravka u Zagrebu poslao pismo u Beograd na njenu adresu. Potpisao sam se izmišljenim njemačkim prezimenom Stamberger i dao, za mogući odgovor, adresu moje kancelarije. Poslije tjedan dana pojavio se u našoj kancelariji mlad čovjek, vojničkog držanja, koji se predstavio kao folksdojčer iz Zemuna. Došao je da sretne gospodina Stambergera. Ja sam pretrnuo. Ipak sam se brzo snašao i odgovorio da je Stamberger mladi pravnik iz Osijeka koji je došao tražiti mjesto advokatskog pripravnika u Zagrebu. Nije ništa odgovarajućeg našao, pa se vratio u Osijek. Došljak je insistirao da mu je veoma važan sastanak sa Stambergerom i da će opet navratiti za nekoliko dana. Nisam se mogao nadati da je došljak nasjeo mojim prozirnim lažima. (...)

Kod kuće sam spakirao svoje lovačko odijelo, gojzerice, par toplih košulja i čarapa i zajedno s ruksakom stavio to u jedan stari kofer, oprostio se s roditeljima i krenuo na stanicu. U kolodvorskom restoranu smo se svi našli. Lolo je zamolio Vjeru (Radimir) da sjutradan ujutro ode u njegov stan i da iz stana spremi pisaću mašinu i spali sve papire koje tamo nađe.

S IVOM LOLOM RIBAROM U FOČI 1942.

Putovali smo udobno i bez smetnje. Policija nas je samo jedanput legitimirala. Lolo je imao već dobru legitimaciju na jednog „dužnosnika“, pa mu je policajac ljubazno salutirao. U Sarajevo smo stigli prilično rano, pa smo svratili u jednu čajdžinicu da doručkujemo i da se ne pojavimo suviše rano. Između osam i devet smo se odlučili pojaviti kod dr Božića. Otvorila nam je vrata simpatična djevojka, vjerojatno studentica, i uvela nas u jednu sobu. Bila je također iznenađena što smo tako brzo stigli, jer nas je očekivala tek za nekoliko dana. Otišla je u željezničko naselje, koje mi je ostalo u sjećanju kao Svračje selo ili Svračje brdo, gdje je stanovao kurir koji nas je trebao sprovesti. Vratila se s dobrom vijesti da ćemo sutra ujutro biti sprovedeni.

Proveli smo čitav dan u ovom gostoljubivom stanu, ali nismo sreli nikog od ukućana osim djevojke koja nas je dočekala. Pred večer sam se presvukao i ostavio svoje odijelo (sjećam se da je bilo novo, smeđe, kao i moje lijepe cipele od antilop kože. Nikad ih više nisam vidio). Ogrnuo sam se loden kaputom i stavio na glavu zeleni lovački šešir. S ruksakom na leđima, krenuli smo u prvi sumrak u to „svračje“ predgrađe. Stigli smo u jedan red tužnih, sivih radničkih stanova. Naša pratilja predala nas je u ruke jednog sredovječnog, šutljivog željezničara, vlasnika minijaturnog stana u toj radničkoj koloniji.

Prije svitanja probudio nas je naš domaćin. Spremio je mlijeko i komadić kruha za doručak i dao svakome od nas jednu bocu. Ukoliko bi nas netko zaustavio i pitao kamo idemo, trebali smo reći da smo krenuli presresti seljakinje s Trebevića koje su svakog dana donosile mlijeko u grad. Kad sam pojeo svoj komad kruha, nisam mislio da će proći više mjeseci dok ću opet imati prilike da vidim i jedem kruh. Kad smo izašli iz stana, počelo je svitati. Prolazili smo nedaleko jedne kasarne ili možda stare tvrđave sazidane na jednom brežuljku. Bili smo možda kilometar udaljeni od te građevine i lijepo vidjeli stražare pred ulazom. Srećom, nikog nismo sreli, sve dok se nismo počeli penjati jednom stazom put Trebevića. Tamo su nam dolazile u susret kolone srpskih seljakinja s konjićima natovarenim drvima za loženje i kantama s mlijekom.

Poslije marša od dva sata došli smo u zasjedu partizana. U stvari, to i nisu bili pravi partizani, već pripadnici tzv. dobrovoljačkih odreda, to su bili srpski seljaci - ustanici protiv ustaške vlade, koji nisu htjeli staviti na kape petokraku zvijezdu, već srpsku trobojnicu. Ta „vojska“ bila je kompromis Vrhovnog štaba sa srpskim ustaničkim seljacima. Nisu imali političke komesare, a njihova borbena vrijednost bila je manja od osrednje. Nisu se htjeli boriti protiv njemačke ili talijanske vojske, već samo protiv ustaša i domobrana. Za nas je bilo važno da se ne pretvore u četnike i da se ne bore protiv nas. Taj hibrid nije baš dugo trajao. Početkom lipnja morali smo napustiti istočnu Bosnu, Crnu Goru i Hercegovinu, a dobrovoljački odredi su se raspali. U daljnjoj diferencijaciji jedan dio (nažalost, mislim veći) priključio se četnicima, dok je mlađe ljudstvo prilazilo u novoformirane partizanske jedinice. Odmah iz zasjede naišli smo na prvog partizanskog oficira. To je bio čuveni major Ðokić.

Kažem čuveni zbog toga što je bio jedan od oficira jugoslavenske vojske osuđen na dugogodišnju robiju u Mariborskom procesu. Tzv. mariborska afera bila je naivna i do kraja nepromišljena pobuna desetine mladih oficira koju su obojili komunističkim parolama. Jedan od sudionika je izvršio samoubojstvo, jedan ili dvojica su pobjegli u Austriju, dok su ostali suđeni na kraće ili duže kazne zatvora. Major Ðokić bio je najstariji među njima. Bio je vrlo hrabar i odvažan vojnik. Obljubljen od svojih oficira i vojnika. Poginuo je u tzv. Petoj ofanzivi. Bio sam vrlo impresioniran. To su bili prvi oružani borci koji su se osmjelili da ustanu protiv ustaške vlasti, ali u izvjesnoj mjeri i protiv silne njemačke i talijanske okupacijske vojske. Rastali smo se od našeg vodiča, koji je morao natrag u Sarajevo. Poslije sam čuo da su ga ustaše osudile i strijeljale.

Ðokić nam je dao vodiča, s kojim smo se spustili prema varošici Trnovo. Na putu nam je došla u susret prva partizanska patrola, u kojoj nije bilo vojnika „dobrovoljačkog odreda“. Išli su u sarajevsko polje da po noći skupe žito. Vođu ove patrole poslije rata sam više puta sretao, jednom čak u Meksiko Sitiju, gdje je bio naš konzul. Oko podne smo stigli u Trnovo. U komandi mjesta smo dobili večeru i konak. Dogovoreno je da će nam sutra ujutro dati konje i vodiča i da ćemo moći poći u Foču, gdje su u to vrijeme bili Vrhovni štab i Tito.

Bilo je divno proljetno jutro kad smo krenuli na našim bosanskim konjićima. Jahali smo preko sela Miljevine kroz lijepe šumarke, išarani bosanski pejzaž. U Foču smo stigli u rano poslijepodne i odmah se javili Titu.

S JOSIPOM BROZOM TITOM U PARTIZANIMA

Svakog jutra sastajali su se kod Tita oni članovi Vrhovnog štaba koji su bili prisutni u Foči. Mene je Tito namjestio u svom predsoblju, gdje je bio postavljen stol, i povjerio mi zaplijenjenu četničku arhivu. Trebao sam je pregledati i izlučiti sve one dokumente koji su mogli služiti kao dokaz o četničkoj suradnji s okupatorima i raznim kvislinškim formacijama. To je bio vrlo zanimljiv posao, u kojem sam mnogo naučio. Nisam prije imao jasnu predodžbu o opsegu i načinu četničkog šurovanja s neprijateljem.

Naročito opsežna bila je dokumentacija iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije. Talijanska vojska je prva otkrila ogromnu korist koju je mogla izvući od nesloge među samim Jugoslavenima da tako znatno oslabi, a prema njihovim nadama, i potpuno umrtvi narodnooslobodilački pokret. Potpomažući četnike, Talijani su sebi stvorili vrlo jeftinu pomoćnu vojsku. S nekoliko tona brašna, makarona i riže, te nekoliko milijuna bezvrijednih okupacijskih lira koje je moralo financirati pučanstvo iz okupiranih područja, dobili su vojsku koja je poznavala mjesne prilike, operacijski teren i topografiju bolje nego što su ikad i mogli očekivati od vlastitih jedinica.

Savezništvo sa srpskim stanovništvom odgovaralo je odlično njihovim osvajačkim ambicijama na Balkanu. Nakon što su prisilili Pavelića i njegovu jadnu vladu da im odstupi znatan dio Dalmacije, pa su tako osigurali siguran i širok mostobran na istočnoj obali Jadranskog mora, željeli su prodirati dalje u unutrašnjost Balkana. Radi toga im je bila potrebna suradnja srpskog dijela stanovništva. Kao što su prije rata organizirali i potpomagali fašističke Hrvate za borbu protiv Jugoslavije, a za nagradu za taj posao tražili i dobili Dalmaciju, htjeli su sada organizirati i iskoristiti monarhističke Srbe kao pogodno sredstvo za osvajanje dominantne pozicije na Balkanu. Čitajući te, vrlo brojne dokumente, morao sam se često čuditi gluposti, a i podlosti većine srpskih narodnih predvodnika.

(SB/Newsweek)

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...