Bivši reis Islamske zajednice u BiH, Mustafa Cerić, za Stav.ba analizira članak historičarke Marie-Janine Čalić, objavljen u Die Zeitu pod naslovom "Sarajevo postaje muslimanski grad", upozoravajući na opasnost političke zloupotrebe akademskih uvida. Cerić priznaje da je tekst Čalić "historijski umjeren i metodološki konzistentan", ali naglašava:

"Politička aproprijacija njezinih navoda odvija se kroz proces selektivnog citiranja, gdje se pojedini odlomci izdvajaju iz analitičkog konteksta i preoblikuju u moralno opravdanje srpskih ratnih operacija tokom najduže opsade jednog grada, Sarajeva u modernoj povijesti 1425 dana."

Cerić tvrdi da se ovo "pretvaranje historiografske fusnote u političku batinu može promatrati kao trajna tehnika nacionalističkog diskursa".

 "Akademska analiza postaje retorički materijal za konstrukciju narativa u kojem agresija poprima obilježja obrane, a žrtva se prikazuje kao latentna prijetnja."

On identifikuje narativnu matricu koja ima korijene u retorici "doživotno osuđenog ratnog zločinca za genocid... Radovana Karadžića".

"Prema toj logici, svaki čin agresije interpretira se kao preventivna reakcija na imaginarne ili fiktivne prijetnje. Opsada Sarajeva... u takvoj interpretaciji postaje 'nužna zaštita' od navodnog islamističkog preuzimanja grada. Granatiranje se prikazuje kao 'sigurnosna mjera', a etničko čišćenje kao 'očuvanje etničkog prostora'."

"Sindrom začuđene opsade": Relativizacija zločina i zamjena teza

Cerić analizira kako nacionalistički diskurs relativizira zločine preusmjeravanjem pažnje s konkretnih epizoda nasilja, poput "Sarajevo safarija", na kulturne teme.

"Time se kulturni elementi bošnjačkog identiteta pretvaraju u retoričke distrakcije, dok se stvarni uzroci ratne traume Sarajeva zamagljuju ili relativiziraju. Takvo preusmjeravanje funkcionira kao oblik simboličke zamjene teza."

Također kritikuje interpretaciju demografskih promjena nakon opsade.

 "Propagandna interpretacija tih promjena pokušava ih prikazati kao izraz dobrovoljne etničke homogenizacije, a ne kao posljedicu masovnog raseljavanja uzrokovanog četverogodišnjom opsadom."

Ovaj fenomen Cerić opisuje kao "sindrom začuđene opsade", gdje se ignorira činjenica da se društva izložena ekstremnom nasilju homogeniziraju zbog "dugotrajnog straha i razaranja društvenih mreža".

"Pretvaranje naučnog znanja u politički argument nije slučajna pojava, nego nastavak dugotrajnog diskurzivnog obrasca u kojem se povijest koristi kao instrument simboličke moći."