Evropa je kolijevka modernog nacionalizma. Od Francuske revolucije do nastanka savremenih država, nacije su naučile da identitet nije samo osjećaj pripadnosti, već i mehanizam samozaštite. Kako ističu teoretičari poput Ernesta Gellnera i Erica Hobsbawma, moderna država može funkcionirati samo ako postoji zajednički jezik, obrazovanje i osjećaj pripadnosti, što predstavlja temelj političke stabilnosti i mobilizacije društva.

Nacionalizam u ovom smislu nije šovinistička devijacija, nego logika opstanka. Nacije koje ne prepoznaju prijetnje izvana ili ne artikulišu vlastite interese gube slobodu i moć odlučivanja. Paradoksalno je kada se u Bosni i Hercegovini Bošnjacima osporava pravo da artikulišu svoj nacionalni identitet i jasno prepoznaju potencijalne prijetnje, piše Stav.ba.

Ove dileme dobile su živopisnu ilustraciju na nedavnoj košarkaškoj utakmici između Bosne i Hercegovine i Srbije. Dio sarajevske publike posvetio je pjesme i parole predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, uključujući reference na njegovu ulogu tokom rata, poput "Sarajevo safarija". Dok su neki komentatori te reakcije proglasili šovinizmom, političko-povijesni kontekst sugerira drukčije tumačenje.

Vučićev odgovor kao potvrda: Zašto je reakcija publike legitimna

Vučić sam nije negirao niti osporio parole, nego je rekao da mu prija i da dokazuje da dobro brani srpske interese. Time je implicitno potvrdio da je publika reagovala legitimno, na način koji odražava povijest i političku realnost.

Reakcije publike, posebno u području s neriješenim povijesnim traumama, mogu se čitati kao izraz kolektivne memorije, osjećaja ugroženosti i legitimnog zahtjeva da se jasno artikulišu interesi ugroženog naroda. Evropa je povijesno gledano mjesto gdje nacije prirodno reagiraju na stvarne ili percipirane prijetnje, a ignoriranje ove logike vodi u političku neodrživost.

Situacija dodatno dobiva složenost u odnosu Bosne i Hercegovine i Srbije. Srbija je s jedne strane izvor problema kroz nerazriješene političke i povijesne tenzije koje i danas oblikuju osjećaj sigurnosti Bošnjaka. S druge strane, Srbija je ključni akter u svakoj dugoročnoj strategiji rješavanja regionalnih pitanja. Stabilizacija odnosa i saradnja sa susjedom nužni su za političko jačanje Bosne i Hercegovine.

U tom kontekstu, nacionalizam Bošnjaka nije puka emocija niti neprimjerena politička reakcija. On je izraz duboke svijesti, refleks kolektivne sigurnosti i legitimni instrument očuvanja identiteta. Baš kao što su Francuzi, Nijemci ili Britanci koristili nacionalni identitet za konsolidaciju svojih država, Bošnjaci danas artikulišu vlastite interese i reagiraju na prijetnje iz okruženja. Nacionalizam, kada je utemeljen u povijesnoj i političkoj stvarnosti, predstavlja racionalan i razumljiv mehanizam samozaštite.

Događaji poput onih na utakmici BiH i Srbije pokazuju da se nacionalizam ne može arbitrano osporavati, posebno kada postoji osnova. Bosna i Hercegovina, suočena s izazovima susjedstva i unutrašnjim političkim složenostima, ima pravo artikulisati svoj identitet i jasno prepoznati realne prijetnje.

"Nije sramota reći četniku da je četnik ako se sam tako osjeća, jer Vučićevo priznanje samo potvrđuje realnost stavova koje publika artikuliše."

Baš kao što je njegov izbor ideološko-politički legitiman, isto tako je naše pravo i dužnost da prepoznamo i jasno imenujemo prijetnje. Prepoznavanje političke stvarnosti nije šovinizam, nego temeljna forma samozaštite i političke zrelosti naroda.