Piše: Dragan Bursać (CdM)

“Možete vi mostu dati ime „Most Velike Srbije“, ali ako nema ko da njime pređe – osim mladih koji bježe jer neće da im život prođe u mitomanskim četničkom fantazijama njihovog predsjednika – onda je to ime-ne nacionalnom jedinstvu, nego političkoj ludosti i propasti.”

Evo jedne scene koja bi bila urnebesno komična da nije toliko jadna: predsjednik Opštine Pljevlja, Dario Vraneš, čovjek koji je u Crnoj Gori odlučio glumiti lokalnog guvernera srpskog sveta, stoji pred kamerama i, mrtav ozbiljan, saopštava da je Pljevlja ponizio premijer Milojko Spajić.

Ne obrnuto. Ne čini se Vranešu da je svojim ponašanjem, istupima ili neumornim srbovanjem upravo on ponizio svoje sugrađane? Ne shvata Vraneš da je samo četiri dana ranije izjavio kako su Pljevlja “prisajedinjena Crnoj Gori protiv volje naroda”. Ne. Po njemu je, pazite sad, ponižena  Crna Gora zato što  – on nije dobio pozivnicu za otvaranje puta na teritoriji opštine koju formalno vodi.

Vraneš bi, izgleda, da je država njegov protokol, a protokol njegova država. Da je politika skup svečanih vrpci, a da se stvarni i čemerni život Pljevalja ne pika. A stvarni život? On je mnogo tvrđi od šupljih priča o „identitetu“ “srbovanju” i „ujedinjenju“.

Jer, dok Dario Vraneš pali svijeće srpskim kraljevima i sanja granice Velike Srbije s karti iz 1918, stvarnost se u Pljevljima ne da prevariti. Ljudi odlaze. Bježe!

Ne za Beograd.

Ne za „maticu“.

Ne za Veliku Srbiju.

Bježe u Podgoricu, a koja je (još uvijek) u Crnoj Gori.

I možda je baš tu simbolika koja najbolje razotkriva svu bijedu i promašaj njegove politike: možete most nazvati Aleksandrov, Petrov, Pavlov, Svetosavski, Ujediniteljski… ljudi će ga i dalje prelaziti u jednom smjeru – u bjekstvu za boljim životom od satrapa srpskog sveta.

Mostovi sa srpskim imenima i praznim novčanicima

Dario Vraneš nam kaže da su „građani spontano“ dali imena novim mostovima: jedan kralju Aleksandru „ujedinitelju“, drugi kralju Petru. Spontano, baš na dan ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Baš ti građani, baš tada, baš na tom mjestu. Pa eto, igrom slučaja – iako se oko Pljevalja u međuvremenu srušila čitava ekonomska infrastruktura – sav narod je navodno bio fokusiran na srpsku dinastiju i simboliku bratstva, a ne na činjenicu da će, kad termocentrala zatvori vrata, pola grada ostati bez izvora prihoda na bijelom hljebu – ako i toliko.

To je ta logika kleronacionalizma: ako ljudima ponudiš zastavu i šuplju umjesto hljeba, možda neće primijetiti da im djeca pakuju kofere za Podgoricu, Ljubljanu ili Njemačku. A kad i primijete – kasno je. Već si im most nazvao kako ti prija.

Ali narod jeste primijetio.

Zato i komentari iz Pljevalja zvuče kao kolektivna dijagnoza jedne političke patologije:

„Okreni obrni tim mostovima narod će ti i dalje odseljavati za Podgoricu.“

„Što bi ti volio da Pljevlja budu u Srbiji, a Podgorica u Pljevljima.“

„Gospodine Vraneš, vi ste rekli da su Pljevlja prisajedinjena Crnoj Gori protiv volje naroda – u 21. vijeku!“

Narod, dakle,  nije slijep. Građani znaju da se most ne gradi da bi se slavilo ujedinjenje iz prošlog vijeka. Gradi se da ga ljudi prelaze aman u zaman! A ljudi ga prelaze – samo u jednom smjeru. Bježe!

Velika Srbija u nazivu, mala plata u stvarnosti

Najveća ironija Vranešovog političkog performansa je u tome što on uporno nudi imaginarne identitete kao terapiju za veoma stvarnu ekonomsku, socijalnu i demografsku agoniju. To je školski primjer obesmišljavanja politike: umjesto da se bavi poslom predsjednika opštine – radnim mjestima, ekologijom, infrastrukturom, zdravstvom – on se zanosi pričama o nepostojećem „poniženju“ i oduševljava imenima mostova.

Pa čak i to radi pogrešno.

Svaka normalna opština bi raspisala javnu raspravu. Dala narodu da odlučuje. Poštovala procedure. Vraneš? On pokupi „spontanu“ grupicu svojih ljudi, pa što oni kažu, to navodno „narod“ misli.

Ali ima tu jedan problem.

Narod se „spontano“ ne okuplja.

Narod se spontano i masovno iseljava.

To je jedina spontanost koju Pljevlja trenutno poznaju.

Možete vi mostu dati ime „most Velike Srbije“, ali ako nema ko da njime pređe – osim mladih koji bježe jer neće da im život prođe u fantazijama njihovog predsjednika – onda je to spomenik ne nacionalnom jedinstvu, nego političkoj propasti.

Crnogorke i Crnogorci ne bježe od povampirenih srBskih kraljeva – nego od vas

U komentarima ispod vijesti najbolje se čuje puls naroda. Nije to mržnja prema Srbima. Nije to neka navodna „ugroženost“. To je čisti, destilovani osjećaj prezira prema lokalnom političaru koji je zamijenio realnost mitom, i koji još misli da će ga zbog toga neko pozivati na državne događaje.

Jedan komentar kaže:

„Ovaj čovjek toliko mrzi svoju Crnu Goru da nije svjestan toga.“

Drugi:

„Nisi dovoljno reprezentativan, čovjek ti je diskretno stavio do znanja.“

Treći:

„U srpskom svetu sve je ‘spontano’.“

A četvrti, najtačniji:

„Ovim mostovima narod će ti i dalje odseljavati.“

To je suština: narod bježi ne od povampirenog kralja Petra, ne od kralja Aleksandra, ne od imaginarne Srbije.

Narod bježi od političara koji kao jedini program nude – retrograde neočetničke mitove.

Mostovi nisu problem. Problem je Vraneš.

Jedna je stvar dati mostu pogrešno ime. A sasvim druga imati viziju šta će preko tog mosta prelaziti za pet, deset, dvadeset godina.

Ako su to mladi sa koferima, radnici bez posla i roditelji koji voze djecu u Podgoricu jer u Pljevljima nema perspektive – onda su imena mostova samo novi sloj plave boje na oronuloj fasadi.

Vraneš može maštati o ujedinjenju sa Srbijom, može se ljutiti što ga nisu zvali na otvaranje, može sebe predstavljati kao zaštitnika građana koje niko ne ponižava više od njega samog, ali jedna istina stoji kao stub betona:

Most se gradi da bi se prešao. A Pljevljaci ga prelaze samo u jednom smjeru – bježeći iz grada zauvijek.

To je epilog svake politike koja zamijeni realne probleme „srpskim svetom“, „spontanim okupljanjima“ i identitetskim nadmudrivanjima.

Možeš ti, Dario, nazvati most i „Most Kralja Aleksandra“, i „Most Svetosavski“, i „Most Ujedinitelja“.

Možeš sve.

Ali kad se spusti mrak nad Pljevljima, kad se ugase svjetla u rudniku, kad se zatvori termoelektrana i kad se posljednji mladi roditelj preseli u Podgoricu ili Nikšić – ostaće ti samo prazna imena.

I most preko kojeg će ljudi prelaziti – u drugi život.

Jer most je most.

A narod je narod.

I neće ih, Dario, ime zadržati.

Ni kraljevo.

Ni tvoje.

Ni bilo čije.