Novi dokument Bijele kuće, Nacionalna sigurnosna strategija, predstavlja drastičan zaokret u vanjskoj politici SAD-a, jasno ističući prioritet “Amerika na prvom mjestu”. Ovaj dokument na 33 stranice, koji je objavljen prošlog petka, odbacuje evropske saveznike s gotovo rasističkim naglaskom, priznaje da SAD mora dijeliti moć s Kinom, te traži nove saveznike u Zapadnoj hemisferi, gdje trenutno Washington ima vrlo malo partnera, prenosi Večernji.hr.

Strategija, piše CNN, počinje s tvrdnjom da su dani kada je SAD održavao svjetski poredak “kao Atlas” prošli, iako nije jasno je li to izjava o prošlim činjenicama ili novi smjer politike. Također, nije jasno ni koja je tačno pozicija koju SAD sada traži u ovom novom svjetskom okruženju: više nije vodeći lider, već pretežno režira prijetnje drugim rastućim silama.

Strategija navodi da će, iako SAD odbacuje koncept globalne dominacije, pokušati spriječiti globalnu dominaciju drugih, ističući da je “veliki utjecaj većih, bogatih i jačih nacija vječna istina međunarodnih odnosa”. Uspon Kine, prema dokumentu, dogodio se na račun SAD-a, iako se ignorira uloga koju su jeftini proizvodi odigrali u poboljšanju životnog standarda u SAD-u tokom desetljeća. Kineski uspon sada se može samo “zadržati”, ali ne i potpuno zaustaviti.

Bijela kuća vidi potencijal za saveznike bliže doma, u Americi, ali postoji i rizik od razočaranja. Takozvana “Trumpova korelacija” s Monroeovom doktrinom iz 1820-ih pruža dodatak staroj ideji da bi SAD trebao dominirati najbliže svojim obalama, umjesto da nudi novu ideju za 2026. godinu. Također, ne spominje se koliko zapravo moćnih saveznika SAD ima na jugu, dok prijeti bombardiranjem narko mreža, a istovremeno pomiluje bivšeg korumpiranog predsjednika Hondurasa, zemlje pogođene drogom.

Iako strategija često koristi tešku, ozbiljnu retoriku, ideje koje nude nisu uvijek usklađene s trenutnom situacijom. Postoje trenuci svjetlosti, kao u izjavi “konflikt ostaje najproblematičnija dinamika Bliskog istoka”. No, samo nekoliko rečenica kasnije, reduktivni izraz “izraelsko-palestinski sukob ostaje trnovit” podsjeća na hiljade života pod utjecajem ovakvog klimavog, omalovažavajućeg razmišljanja na čelu najjače vojne sile na svijetu.

Dokument podsjeća na akademsku verziju predsjedničkih govora Donalda Trumpa u Ovalnom uredu. Ponekad posuđuje pristranosti i nezadovoljstva koja su više povezivana s mračnim kutovima interneta. Najzabrinjavajuće misli u dokumentu odnose se na najpoznatijeg američkog neprijatelja: Evropu. Stranice prožimaju refleksije iz govora potpredsjednika JD Vancea s Münchenske sigurnosne konferencije u februaru, gdje bez dokaza optužuje evropske saveznike za suzbijanje slobode govora i demokracije, dok istovremeno uništavaju vlastite ekonomije pretjeranom regulacijom. Također se tvrdi da većina Evropljana ne može slobodno izraziti svoju želju za mirom s Rusijom, što je umanjeni pogled na kontinent koji je željan izbjegavanja još jedne katastrofe, dok prijetnja Rusije postaje sve očiglednija kroz sabotaže u evropskim glavnim gradovima.

Strategija također posuđuje iz ekstremnih evropskih krugova kada se bavi rasističkom teorijom “velike zamjene”, navodeći da Evropu čeka “civilizacijska erozija”. Tvrdi se da je “više nego vjerovatno da će unutar nekoliko desetljeća, najkasnije, neki članovi NATO-a postati većinsko ne-evropski”, implicirajući da će Evropa postati manje bijela, te će se okrenuti protiv američkih saveza, koji će postati “neprepoznatljivi u 20 godina ili manje”, i neće biti dovoljno “jaki da ostanu pouzdani saveznici”. Ideja da SAD treba poticati “otpor protiv trenutne trajektorije Evrope” – što implicira izravnu interferenciju – dodatno je zabrinjavajuća.

Rusiji se, naravno, ne upućuju slične kritike, a odnosi s Moskvom opisani su kao “strateška stabilnost”. SAD se ne prikazuje kao NATO saveznik Evrope, već kao posrednik “u smanjenju rizika od sukoba između Rusije i evropskih država”. Izražena je i kritika “evropskih dužnosnika koji imaju nerealna očekivanja od rata u nesigurnim manjinskim vladama”, gdje popularna želja za mirom biva ugušena cenzurom i suzbijanjem demokracije, što je netačna pretpostavka.

Izostanak samosvijesti prisutan je u sljedećoj kritici Evrope zbog toga što je “militarna sila koja se boji braniti sebe”. Ignorira se Trumpovo pozdravljanje ruskog predsjednika Vladimira Putina, čija ekonomija je manja od Italije, a čija vojska još uvijek ne može osvojiti slabijeg susjeda. Strategija ne nudi jasnu putanju do “preživljavanja” Ukrajine kao “održive države”, niti se konkretno bavi planom za postizanje ovog cilja. Svi razgovori o “preživljavanju” i “održivosti” ostavljaju dojam da ništa povoljnije neće slijediti za Kijev. U konačnici, dokument je gotovo besmislen, s tvrdnjom da je Trumpova politika “pragmatična bez da bude ‘pragmatična’, realistična bez da bude ‘realist’, principijelna bez da bude ‘idealistična’, mišićava i suzdržana’.