Politički razlaz između nekada nerazdvojnih saradnika, Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, postao je jedna od najintrigantnijih priča savremene srpske politike. Dvojac, koji je izrastao iz radikalnih redova Vojislava Šešelja – gdje je Nikolić čak proizveden u četničkog vojvodu 1993. godine – postao je čvrsta osovina na kojoj je 2008. godine utemeljena Srpska napredna stranka (SNS). Međutim, nakon što je Nikolić 2012. godine postao predsjednik Srbije, Vučić je iskoristio politički momentum i preuzeo potpunu kontrolu nad strankom i izvršnom vlašću. Nikolićevo povlačenje s čela SNS-a pokazalo se presudnim za njegov kasniji pad utjecaja, a njihovi odnosi danas se svode na suzdržanu korektnost i hladnu distancu, bez ikakvog izgleda za obnovu nekadašnjeg savezništva, prenosi Dnevno.hr.

Vučić i Nikolić (Foto: YouTube/Screenshot)

Od radikala do dominacije

Politička saradnja Nikolića i Vučića počela je još u Srpskoj radikalnoj stranci (SRS) pod komandom Vojislava Šešelja. Upravo je Nikolić 1993. godine zvanično proizveden u najviši četnički čin pred Šešeljom na Romaniji. Kasnije, 2005. godine, Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, tvrdila je da je Nikolić tokom Domovinskog rata bio u paravojnoj grupi koja je likvidirala nekoliko civila u hrvatskom selu Antin, sjeverno od Vinkovaca.

Nakon Šešeljevog odlaska u Haag, dvojac se distancirao od radikalne politike SRS-a i 2008. godine osnovao Srpsku naprednu stranku. Nikolić je preuzeo dužnost predsjednika nove stranke, dok je Vučić, kao glavni sekretar, postao ključna operativna figura.

Njihov zajednički politički uspon kulminirao je 2012. godine, kada je Nikolić pobijedio na predsjedničkim izborima. Dok je Nikolić preselio u predsjedničku palatu, Vučić je učvršćivao dominaciju SNS-a u parlamentu. Iako je politički uspjeh djelovao kao rezultat čvrstog savezništva, ubrzo su se pojavile prve naznake rasta različitih ambicija.

Tomislav Nikolić (Foto: Dragan Matic / CROPIX)

Vučićevo preuzimanje kontrole

Nakon što je preuzeo predsjedničku funkciju, Nikolićev utjecaj u stranci počeo je postepeno slabiti. Vučić je iskoristio politički momentum i 2014. godine postao premijer, čime je uspostavio novu ravnotežu moći.

Nikolić, osnivač i dugogodišnji simbol SNS-a, odjednom se našao na marginama političkih procesa koje je godinama usmjeravao. Njegovo povlačenje s čela stranke 2012. godine, koje je doživio kao čin lojalnosti, pokazalo se presudnim za kasniji pad utjecaja.

Kada je Nikolić 2017. počeo razmatrati novu predsjedničku kandidaturu, Vučić je odgovorio vlastitom kandidaturom, uvjerljivo pobijedio na izborima i time osigurao da Nikolić ostane bez stranačke i političke baze.

Dolaskom na mjesto predsjednika Srbije, Vučić je učvrstio sistem koji mu omogućuje potpunu kontrolu nad izvršnom i stranačkom strukturom. Funkcija premijera povjeravana je političkim saveznicima, poput Ane Brnabić, ali uvijek u okviru koji osigurava Vučićev nadzor nad ključnim odlukama Vlade i SNS-a.

Nikolić se nakon isteka predsjedničkog mandata gotovo povukao iz političke arene. Preuzeo je funkciju predsjednika Nacionalnog savjeta za saradnju s Rusijom i Kinom, koja je više ceremonijalna nego operativna i ne nosi političku težinu nekadašnjih Nikolićevih pozicija. Odnosi dvojice lidera danas se mogu opisati kao suzdržano korektni, ali hladni.