Na današnji dan navršava se 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu, a tekst podsjeća da je taj "neodrživi mir" u suštini nagradio agresore, što je snažna poruka upozorenja za aktuelnu situaciju u Ukrajini. Već 1994. godine, mediji i diplomati su strahovali da bi Rusija mogla primijeniti "bosanski scenarij" na Krimu, što se kasnije i ostvarilo.

Prazna obećanja i strah Kijeva

Poređenje između dvije države napravljeno je već u maju 1994. godine. "Kijev i Moskva rizikuju 'Bosnu na Krimu'", pisao je tada list Independent. Ukrajina je u to vrijeme bila prisiljena odreći se svog nuklearnog oružja. Iz Kijeva se zabrinuto gledalo na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, koju su već dvije godine napadale bosansko-srpske trupe uz podršku susjedne Srbije, ali i hrvatskih jedinica, piše bečki Der Standard.

Ukrajina je, između ostalog i zbog rata protiv Bosne i Hercegovine, uporno zahtijevala da sporazum sa SAD-om i Rusijom o odustajanju od nuklearnog oružja mora sadržavati garanciju Washingtona i Moskve da će se poštovati teritorijalni integritet zemlje. Već tada se strahovalo od aneksije Krima od strane Rusije. Čak je i tadašnji ruski izaslanik u Bosni i Hercegovini, Vitali Čurkin, primijetio: "Jedna 'jugoslovenska verzija' bila bi najgora stvar koja se može desiti."

U Kijevu su s užasom vidjeli i to da su zapadne države oklijevale da priskoče u pomoć ugroženoj Bosni i Hercegovini. Trideset godina kasnije, potvrđena je zabrinutost da je Ukrajina prepuštena na milost i nemilost agresoru.

Neodrživi kompromis u Dejtonu

Prije tačno 30 godina, 14. decembra 1995. godine, Dejtonski mirovni sporazum je potpisan u Parizu. Danas se pokazuje da kompromis između zahtjeva agresora i želje za očuvanjem države ne nudi poticaje za ekonomski razvoj, unutrašnju koheziju i efikasno upravljanje.

Naprotiv: susjedne države Srbija i Hrvatska se i dan-danas masovno miješaju. Za bosansko-srpske nacionaliste Dejtonski ustav je samo prolazno rješenje, i tri decenije nakon rata svakodnevno rade na uništavanju države, odcjepljenju dijela teritorije i uspostavljanju Velike Srbije.

Autonomna prava nakon genocida

Bosanskohercegovački građani su u posljednjih deset godina, između ostalog i zbog nestabilnosti, masovno napuštali zemlju. Dejtonski ustav, koji su pisali američki diplomati, ne funkcioniše. To ima veze s činjenicom da je entitet Republika Srpska sporazumom legitimizovan. Riječ je o dijelu u kojem su tokom rata oni koji nisu pripadali srpskoj etničkoj grupi protjerivani, silovani, zatvarani u logore i ubijani. Genocid je praktično "nagrađen" autonomnim pravima.

Poruka koja je stigla u Beograd i Banja Luku bila je: Agresija i kršenje međunarodnog prava se isplate. Politika zapadnih država je značajno doprinijela tome. Jer su zapadne diplomate od samog početka prihvatale ciljeve agresora, kojima je bila namjera etnoteritorijalno podijeliti Bosnu i Hercegovinu s njenim muslimanskim, pravoslavnim i katoličkim stanovništvom i nasilno rastjerati ljude.

Kolonijalne ideje i propast međunarodnog prava

Još prije nego što je ispaljen ijedan metak, u februaru 1992. godine, portugalski diplomata José Cutileiro, kao koordinator Evropske zajednice, uz podršku britanskog Lorda Carringtona, predstavio je plan koji je bosanskim Srbima dodjeljivao teritoriju od 44 posto države. "Zamislite da danas britanski diplomata predloži rasparčavanje Ukrajine."

Peter Alexander Rupert, šesti baron Carrington of Upton, nije došao u Bosnu i Hercegovinu bez tereta. Britanska politika je i dalje bila snažno obilježena kolonijalnim idejama. Carrington je u Ministarstvu odbrane bio nadležan za Operaciju Demetrius britanske vojske u avgustu 1971. godine u Sjevernoj Irskoj. Prema ministrici unutrašnjih poslova Merlyn Rees, on je tada naredio mučenje 14 muškaraca. Sukob u Sjevernoj Irskoj mnogi Britanci su jednostavno projektovali na situaciju u Bosni i Hercegovini. "Bez podjele neće biti mira", naglašavao je Carrington.

Pri tome je ova etnoteritorijalna podjela bila u drastičnoj suprotnosti s međunarodnim pravom. Francuski pravnik Robert Badinter je sa svojom komisijom za raspad Jugoslavije već 1991. godine jasno naznačio da etničke grupe nemaju pravo na secesiju. I da bi bivša Republika Bosna i Hercegovina unutar raspadajuće Jugoslavije mogla postati nova država u starim republičkim granicama.

Ipak, zapadne diplomate su ignorirale međunarodno pravo. A Cutileirov plan podjele otvorio je Pandorinu kutiju. Agresori su u njemu vidjeli zeleno svjetlo da nastave "etnički čistiti" daljnje teritorije i osvojiti još zemlje. To su kasnije i učinili. Evropljani su pak iznosili "mirovni plan" za "mirovnim planom", uvijek s istom fatalnom osnovom, a to je razdvajanje ljudi na osnovu etničke pripadnosti.

Bili su to koncepti agresora, koji su protjerivali i ubijali ljude kako bi stvorili većinske teritorije. Dejtonski mirovni sporazum na kraju je sadržavao prava na povratak za stotine hiljada izbjeglica, ali istovremeno je Republika Srpska priznata kao etnički očišćeno područje. I dobila je pet posto više teritorije – 49 posto – nego što joj je dodijeljeno prije rata od strane zapadnih diplomata.

Pouke iz historije

U Bosni i Hercegovini se pokazalo da Evropljani nisu bili nimalo spremni braniti međunarodno pravo. U slučaju Ukrajine, poruka zapadnih država od početka rata je solidarnija: Nove granične linije trebaju biti isključene. Agresoru se ne smije popustiti, djelimično i zbog straha da bi Rusija inače napala i druge dijelove Evrope.

Međutim, u slučaju Ukrajine se u osnovi postavlja isto goruće pitanje kao u slučaju Bosne i Hercegovine: jesmo li mi Evropljani spremni braniti međunarodno pravo, teritorijalnu cjelovitost i suverenitet država u Evropi, po potrebi, i vojno?

Ako se iz bosanske historije može nešto naučiti za Ukrajinu, onda je to možda sljedeće: Svaki "mirovni" sporazum koji potkopava integritet zemlje i pravo je ohrabrenje za agresora da nastavi. Takav "mir" nije samo krajnje nepravedan, već je i neodrživ. On ne stvara miroljubiv efekat.