Dženan Ajanović čuva majstorsku diplomu svog starog mentora kao blago. "Uokvirio sam to u okvir od orahovine i volim pogledati tu sliku svaki dan", priča on za ugledni njemački medij ZDFheute.

Ajanović danas radi u Tešnju, na sjeveru Bosne i Hercegovine. Međutim, poklon potiče iz vremena njegovog školovanja za majstora medicinskih uređaja u Njemačkoj. To je oblikovalo njegov život-

Godine 1995., kada je rat u Bosni i Hercegovini bjesnio već skoro četiri godine, Ajanović je izbjegao s majkom i sestrom u Njemačku. Otac mu se borio na frontu. U Freiburgu je Ajanović išao u gimnaziju, završio srednju školu i upoznao svog "drugog oca", kako ga naziva, svog majstora za obuku.

"On mi je bio velika pomoć, čak i na početku mog samostalnog rada u Bosni", kaže Ajanović.

Majstor ga je naučio svemu o izradi medicinskih uređaja – i imao je jasne ideje o tome kako bi se mladić kasnije trebao razvijati: "Čak i odmah, 1995. godine, kada sam počeo obuku, rekao mi je: 'Ti, Dženo, vratit ćeš se i graditi svoju zemlju.'"

Tada mu se to činilo ludim. U zemlji koja je još uvijek obilježena ratom? "Šta ću ja tamo raditi?", pitao je Ajanović. Ipak, uzeo je k srcu riječi svog mentora. Iako je u Njemačkoj već bio integrisan, imao prijatelje i osjećao se kao Nijemac.

Nada za budućnost Bosne i Hercegovine

Krajem 1999. godine dobrovoljno se vratio u Bosnu – u zemlju koja mu je bila strana. I koja je bila u ruševinama. "Tada sam tek shvatio da si negdje gdje ne pripadaš, gdje nisi odrastao."

"To je boljelo, ali morao sam gledati naprijed i nastaviti dalje", kaže on.

Nisu svi otišli dobrovoljno – hiljade Bosanaca su u to vrijeme protjerane iz Savezne Republike Njemačke. Iako rane rata u Bosni i Hercegovini još nisu bile zacijelile, gdje su ljudi i dalje protjerivani, a obnova je bila moguća samo tamo gdje su pazili vojnici mirovne misije UN-a.

I danas je Bosna i Hercegovina nestabilna. Zbog komplikovanog Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je ratifikovan prije 30 godina – 14. decembra 1995. godine – zemljom je politički teško upravljati. Projekti s perspektivom nastaju prije svega na ličnu inicijativu.

Ajanović je imao sreće. Uštedio je mali početni kapital i ponio alate svog majstora sa sobom: "To su još uvijek prastari alati iz vremena moje obuke. Kako se pravilno s njima rukuje, to se može naučiti samo od starog majstora."

Prve godine, kaže, bile su teške. "To je bilo u bombardovanoj garaži moga oca, jer je oko kuće udarilo najmanje 50 granata. Nijedan prozor na kući zapravo nije bio funkcionalan."

"Vrata garaže su bila zakrpljena limom i hiljadu šarafa, samo da bi se uopšte otvarala i zatvarala", prisjeća se on.

Danas Ajanović zapošljava preko 200 radnika. Posvuda u radionicama njegove firme u Tešnju čuju se glodalice, aparati za zavarivanje, čekići i mašine za poliranje. Njegova firma snabdijeva farmaceutske i biotehnološke koncerne širom svijeta. Njegove proizvode traže i brodogradilišta za luksuzne jahte. "S znanjem koje sam faktički besplatno dobio u Njemačkoj."

Hvala Njemačkoj

"Uvijek kažem: Hvala Njemačkoj i hvala mom majstoru", poručuje on.

U zahvalnosti se miješa poniznost, jer nisu svi koji su se vratili ili su morali da se vrate imali sreće: "Mnogi su morali emigrirati u Australiju, Ameriku, jer je cijela egzistencija bila uništena. Kuće, radna mjesta, roditelji su ubijeni ili su doživjeli najgore traume." Drugi povratnici i danas ovise o novcu svoje rodbine iz inostranstva.

I tako se Ajanović nada da njegova priča šalje poruku. "Želim da Bosna i Hercegovina ima budućnost." Trideset godina nakon završetka rata, njegov uspjeh je više od ličnog trijumfa – to je djelić nade za zemlju koja se dugo bori za perspektivu. 

(SB)