Četiri godine opsade Sarajevo je bilo izloženo nemilosrdnoj kampanji Vojske RS, zasnovanoj na sistematskom granatiranju i snajperskom djelovanju usmjerenom na civilno stanovništvo u dijelovima grada pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prema tumačenju sudija Haškog tribunala, snajpersko djelovanje podrazumijevalo je direktno gađanje osoba s veće udaljenosti, iz pješadijskog oružja, sa skrivenih ili djelimično skrivenih položaja. Posljedice se mjere izuzetno velikim brojem ubijenih i ranjenih civila, piše Jovana Kolarić za Radar.

Topografija Sarajeva pogodovala je snajperskom teroru. Brda i neboderi omogućavali su pripadnicima Sarajevsko-romanijskog korpusa, kao i dobrovoljačkim odredima, pogled na grad i položaje s kojih su skrivano nišanili ljude. Snajperisti su bili posebno aktivni tokom vedrih dana jer, kako je pred Haškim tribunalom posvjedočio bivši američki marinac John Jordan, "ljudi bi izlazili vani, pa bi sredina postajala ispunjena ciljevima i snajperisti bi počinjali djelovati."

Lov na ljude

Dvije decenije kasnije, već poznato i sudski dokumentovano nasilje dobilo je novu dimenziju pojavom tvrdnji da u snajperskoj kampanji nisu učestvovali samo vojnici, već i stranci koji su za to plaćali.

U oktobru 2022. godine na festivalu dokumentarnog filma Al Jazeera Doc prikazan je film slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča "Sarajevo safari". Javnost su uznemirili navodi da su tokom rata bogati stranci dolazili na brda i nebodere oko Sarajeva kako bi, uz plaćanje, učestvovali u brutalnom lovu na građane.

U filmu govori Slovenac, obavještajac neimenovane američke službe, koji je u Bosnu i Hercegovinu stigao s novinarskom akreditacijom. Na Grbavici je, kako tvrdi, prvi put vidio strance uključene u ratni turizam, urbani safari u kojem je meta čovjek. Prema njegovim riječima, radilo se o bogatim ljudima sa Zapada, možda i ponekom Rusu, koji su plaćali srpskoj strani za pristup snajperskim položajima. O svemu je izvijestio nadležne, ali mu daljnji tok događaja nije poznat.

Film navodi i da je krajem 1993. obavještajna služba Armije Republike Bosne i Hercegovine od zarobljenog srpskog dobrovoljca iz Paraćina dobila informacije o grupi stranaca koji su iz Beograda dolazili na ratište oko Sarajeva. Prema tom iskazu, stranci, među kojima su navodno bili i Italijani, bili su dobro opremljeni, povlašteni i uz pratnju. Dobrovoljac je saznao da su oni platili kako bi učestvovali u borbama. Informacija je proslijeđena italijanskim vlastima, koje su tada saopćile da je slučaj riješen i da se incidenti neće ponavljati.

U filmu, međutim, izostavljeno je jedino svjedočenje pred Haškim tribunalom u kojem se pominju takvi ratni turisti. John Jordan je na suđenju Dragomiru Miloševiću govorio o strancima u lovačkoj opremi koji su se kretali između snajperskih položaja. Nije ih vidio kako pucaju, ali je, kako je naveo, bilo jasno zbog čega su tu.

Nakon prikazivanja filma, gradonačelnik Istočnog Sarajeva tužio je reditelja, dok je tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela krivičnu prijavu protiv NN lica sa inostranim adresama. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine obavijestilo je da je određen postupajući tužilac za provjeru navoda.

Kakofonija nagađanja

Tema se potom sporadično pojavljivala u medijima, sve do posljednjih sedmica kada je prostor ispunjen nagađanjima, indicijama i prijavama, uz sve manje provjerenih činjenica.

U novembru se pojavila informacija da italijansko tužilaštvo pokreće istragu na osnovu prijave novinara i pisca Ecija Gavacenija. Prema medijskim navodima, u prijavi se tvrdi da su tokom rata u Bosni i Hercegovini bogati pojedinci iz Italije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije plaćali između 80.000 i 100.000 eura kako bi s položaja oko Sarajeva pucali na civile. Italijanski tužilac Gobis upozorio je da će istraga biti izuzetno teška i ograničenog dometa.

Javnost je s pravom uznemirena. Ipak, potraga za senzacionalnim detaljima često potiskuje činjenice. Arhivski tekstovi pokazuju da su slični navodi postojali još 1995. godine, kada su italijanski i domaći mediji pisali o ratnoj turističkoj ponudi za bogate strance.

U nastojanju da se pronađe potvrda, često se miješaju pretpostavke i dokazane činjenice. Kao navodni dokaz pominje se i iskaz zaštićenog svjedoka C-017 na suđenju Slobodanu Miloševiću, iako iz samog svjedočenja proizlazi da je riječ o stranim dobrovoljcima u Vojsci RS, kakvih je tokom rata bilo mnogo. Oni nisu plaćali za mjesto na brdu, niti za priliku da pucaju.

Medijsku kulminaciju izazvale su i prijave protiv Aleksandra Vučića, zasnovane uglavnom na ranije poznatim snimcima i medijskim izvještajima, bez novih konkretnih dokaza. Takvi navodi, bez čvrstog utemeljenja, temu prebacuju na teren dnevne politike i senzacije, umjesto da doprinesu rasvjetljavanju odgovornosti.

Dok pažnja ostaje usmjerena na navodne vikend-strelce, iz fokusa ponovo izmiče činjenica da nijedno tužilaštvo u regionu nije podiglo optužnice protiv neposrednih izvršilaca snajperskog terora iz redova Sarajevsko-romanijskog korpusa.

Snimak francuskog ratnog reportera Philippea Buffona iz 1995. godine, na kojem se jasno vide lica snajperista i čuje razgovor o pogotku, nakratko je otvorio nadu u istrage. Ipak, i taj predmet je prebačen na niži nivo tužilaštva.

Presude komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa, kao i Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, jasno su pokazale da je snajpersko djelovanje bilo široko rasprostranjen i sistemski zločin, organiziran unutar svih brigada korpusa. Ipak, umjesto da se raspliće klupko od početka, fokus ostaje na sporednim, incidentnim pričama.

Dok se bavimo strancima i ratnim turistima, zaboravljamo one koji su godinama, svakodnevno, pucali na grad. One koji su danas slobodni i za koje je malo vjerovatno da žive u Italiji.