Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Ako – moguće naivno – pretpostavimo da postupci političkih partija ponekad nešto znače, nemoguće je ne primijetiti dvokorak koji je DPS izveo prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Prvi korak: pare za SPC u Budvi. Drugi korak: DPS-ov gradonačelnik Bara kod Joanikija na liturgiji. Nije taj dvokorak, doduše, načinjen da bi DPS zakucao, nego da bi bio ponovo primjen u topli zagrljaj majke-crkve.

Trud nije ostao nezapažen. Joanikije je juče u Baru izričito pohvalio gradonačelnika. To ima ozbiljnu političku težinu, jer dolazi od formalno prvog čovjeka ubjedljivo najsnažnije političke organizacije u Crnoj Gori.

Reklo bi se, dakle, ako pretpostavimo – moguće naivno – da postupci DPS-a nešto znače, da je ta partija odlučila da sebe učini prihvatljivim koalicionim partnerom za partije većine. Dio posla će odraditi tužilaštvo. Dio DPS-a koji ne bude u zatvoru moći će da iskaže poniznost pred SPC i u identitetskim pitanjima zauzme poziciju bližu fabričkim postavkama te partije.

U slučaju ozbiljne svađe između Spajića i Mandića, takav DPS mogao bi biti pogodan da podrži jednoga…  ili drugoga. Prije drugoga, doduše. Jer notorna Đukanovićeva rečenica o Novoj srpskoj demokratiji i Mandiću kao prihvatljivim partnerima nije izrečena neoprezno, a još manje slučajno.

Takav angažman, doduše, ne bi značio povratak DPS-a na vlast – taj film još dugo neće biti prikazivan – nego DPS koji servisira vlast. U takvoj konstelaciji snaga DPS bi Mandiću (ili Spajiću) bio ono što je SDP onomad bio njima.

Uz veoma bitnu razliku: SDP je identitetski itekako mijenjao DPS. U eventualnoj koaliciji sa partijama novih vlasti, DPS može jedino da mijenja sebe.

Moguće je, naravno, da DPS-ov dvokorak ka SPC-u ne znači ništa: da je u pitanju samo taktiziranje, igra da se preživi i dobije u vremenu. U tom slučaju, izrečene pretpostavke su preuranjene, premda ne pogrešne.

DPS koji ide natrag ka srpskom centru otvara prostor za nove, crnogorske identitetske partije. Takvo što dolazi prekasno i osuđeno je na marginu. Ali može pomoći DPS-u da se profiliše kao identitetski najtolerantnija partija na blaženopočivšoj crnogorskoj strani. Uspjeh bilo koje crnogorske identitetske partije/pokreta direktno zavisi od količine upliva i kontrole DPS-a nad tim subjektima: što više kontrole, brža propast i dublja margina. Zavisi, takođe, od toga da li će njihova kritika DPS-a biti drugarska ili supstancijalna: što više drugarske kritike, brža propast. Kako bilo: kada se DPS, kao partija sa velikim iskustvom transformacije i iskusnim stratezima pomjera ka centru, kamo se pomjera i današnji, kako sam veli mudriji Mandić, zaputiti se svjesno u desno znači pozdraviti se sa bilo kakvom mogućnošću da vladaš, dakle da imaš uticaj.

Sa stanovišta suve pragmatike, ono što čini DPS je racionalno. Nemoguće je, bizarno je, ignorisati činjenicu da je CPC pizmom, pohlepom i glupošću uništen pokušaj obnove institucije. Ne radi se o tome da ta institucija ne postoji, nego o tome da ona danas, nakon svega, ima manje uticaja no da ne postoji.

No ako je DPS krenuo tamo kamo se čini da jeste, a moguće da nije i da njihovi postupci ništa ne znače, žabe koje stoje na stolu i čekaju da budu progutane su sve veće i veće. U jednom trenutku, to je naizbježno, biće potrebno u skupštini dići ruku za neki od Mandićevih identitetskih zahtjeva – ili više njih.

To bi bilo teško. Ali Joanikije bi bio tu da pomiluje po glavi.