Gostovanje Milorada Dodika na RTV Herceg-Bosni i njegove poruke o navodnoj “ugroženosti hrišćana” izazvale su oštre reakcije i upozorenja da se radi o opasnoj političkoj strategiji. Umjesto traženja rješenja, retorika koja priziva “sukob civilizacija” otvara prostor za nove podjele i strah. Poruka koja se šalje nije politička nego duboko ideološka i opasna.

Gostovanje Milorada Dodika u emisiji "Kompas" na RTV Herceg-Bosne, prema ocjenama kritičara, nije bilo obično medijsko pojavljivanje, nego programski govor i ideološka najava onoga što slijedi. Već na početku, porukom da više neće govoriti za "sarajevske medije", Dodik je, kako se navodi, simbolički zatvorio krug i jasno odabrao publiku i scenu, piše Dragan Bursać za Hayat.ba.

Poruka koja nije politika, nego optužba

Centralna poruka njegovog nastupa sažeta je u rečenici: "Mislim da Bošnjaci ne žele ovakvu Bosnu, već žele Bosnu samo za sebe, da hrišćani budu manjina."

Prema tumačenju autora, ta rečenica nije politička, nego ontološka optužba, jer ne problematizira politiku, nego samo postojanje drugog. U toj konstrukciji, Bošnjak nije građanin, nije politički subjekt, nego prijetnja poretku svijeta, ne pravnom i ustavnom, nego metafizičkom i identitetskom.

"Ovo nije prazna retorika. Kada političar počne govoriti jezikom ‘civilizacijskog rata’, on više ne traži rješenja. On traži opravdanje za ono što slijedi", upozorava se u analizi.

Dodaje se da Dodik u tom trenutku više ne govori kao političar, nego kao propovjednik straha i vikar budućih sukoba, koristeći stari obrazac podjela i ugroženosti.

Od “sukoba civilizacija” do političke strategije

Kako bi svojoj retorici dao privid teorijske dubine, Dodik se poziva na tezu Samuela Huntingtona o "sukobu civilizacija". Međutim, ta teorija se u tekstu ocjenjuje kao intelektualno slaba, historijski površna i politički pogubna, jer svijet svodi na karikature, a ljude na statistiku.

"Huntington ne objašnjava svijet, on ga zamrzava. Njegova teorija ne služi razumijevanju, nego opravdavanju nasilja. Zato je obožavaju autokrate, nacionalisti i politički diletanti", navodi se u kritici.

Ključna poruka je da Dodik ne opisuje stvarnost, nego je proizvodi, i da je jedina stvarnost koju nudi stalna kriza. Bosna i Hercegovina, kako se ističe, nije prostor sukoba civilizacija, nego prostor susreta, sudaranja interesa, nepravdi, zločina i preživljavanja, gdje vjera nikada nije bila uzrok, nego oruđe u rukama političkih elita.

Posebno upozorenje odnosi se na 2026. godinu, za koju se procjenjuje da će biti obilježena talasom izmišljene ugroženosti i svakodnevnom proizvodnjom straha. Svaki politički problem, navodi se, bit će preveden na "napad na hrišćane", svaka presuda na "udar na Srbe i Hrvate", a svaka kritika na "islamističku agendu".

U tom kontekstu se ističe i uloga drugih političkih aktera, prije svega Dragana Čovića, uz ocjenu da različiti stilovi vode ka istoj matrici podjela.

Autor podsjeća i na riječi Andreja Nikolaidisa: "U famoznom ‘sukobu civilizacija’ nema ni sukoba ni civilizacija." I dodaje: "Svaki put kada prihvatimo da postoje ‘mi’ i ‘oni’, mi i oni u sukobu, prihvatili smo njihovu logiku i ušli u njihov svijet."

Zaključak je da Bosna i Hercegovina nije mitsko bojište civilizacija, nego zemlja u kojoj politika decenijama proizvodi strah kako bi sakrila vlastitu nesposobnost.

"I zato ova izjava nije samo sramna. Ona je signal za uzbunu. Jer kada političar počne govoriti jezikom civilizacijskog rata, on više ne traži rješenja. On traži opravdanje za ono što slijedi", upozorava Bursać na kraju.