Piše: Dragan Bursać (CdM)

“A suština je jednostavna: ili evropski kolektor, ili otpaden vode kao do sasa. Ili EU institucije, ili ćaci šatori. U Botunu se ne brani ekologija, brani se projekat haosa.”

Često me ljudi u regiji pitaju: šta je u pitanju sa tim crnogorskim Botunom i gdje je to uopšte? Pokušavam objasniti, crtati, pojednostavljivati, pa shvatim da je sve već savršeno sažeo beogradski profesor Ivan Videnović. Kad bih morao u par rečenica spakovati čitav čivaj cirkus, citirao bih njega. Kaže čovjek:

„Znate li šta se dešava u Crnoj Gori? Botun je naselje nizvodno od Podgorice, kuda Moračom prema Skadarskom jezeru odlaze sve otpadne vode glavnog grada Crne Gore. Vlada želi da, sredstvima EU, izgradi kolektor za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu. Ovi Vučićevi koje je instalirao kad je “osvježilo” 2020 sada dižu Ćacilend, neće kolektor da ih EU truje, hoće da otpadne vode ostanu kakve jesu.“

Eto tako. Sve stane u nekoliko redova. Botun dakle nije metafora, Botun je stvarno mjesto. Nije ideološka konstrukcija, nego naselje nizvodno od Podgorice, mjesto kraj kojega već decenijama protiču otpadne vode glavnog grada. I sad, kad se napokon pojavi projekat da se to civilizacijski i ekološki riješi, EU novcem, standardima 21. vijeka, diže se pobuna. Ne protiv zagađenja, nego za njegovo dosljedno očuvanje. Ne za zdravlje, nego za stolicu. Doslovno i figurativno.

I tu dolazimo do srži. U Botunu nije problem kolektor. Problem je što se kolektor silom uklanja kao povod, a na njegovo mjesto instalira politička kreatura. Ono što gledamo nije ekološki bunt jer se proruski “ekolozi” ne bune, nego pokušaj pravljenja crnogorskog Ćacilenda. I to po već provjerenom receptu: malo šatora, malo srBskih zastava, malo mitomanije, puno urlanja, nula argumenata. Sve upakovano u lažnu brigu za narod, zemlju i zdravlje.

Da se razumijemo, niko normalan ne želi postrojenje poput kolektora pored kuće. Razlika između normalnog otpora i botunske pobune leži u činjenici da se ovdje ne traži rješenje, nego haos. Druga lokacija nije moguća. Ali umjesto bolje tehnologije, strožije nadzora, traži se status quo otpadnih voda. Traži se da Morača ostane kanalizacija. Traži se da Skadarsko jezero i dalje prima sve ono što Podgorica, da prostite, ispusti.

Ono što je sigurno, Botun nije spontan. Niko se slučajno ne probudi s idejom da brani protok otpadnih voda. To se uči, njeguje i organizuje.

Ćacilend u Beogradu je odradio svoje. Vučić ga je deinstalirao onda kad mu više nije trebao. Studenti u blokadi, ideološki ispražnjeni, postali su karikatura onoga protiv čega su navodno ustali. Sad je vrijeme za izvoz ćacilend-modela. Crna Gora, u završnici pregovora s EU, idealna je meta. Nema pogrešnog mjesta, nema lošeg povoda, nema krivog vremena.

Profesor Videnović ide korak dalje i tu nema ni trunke pretjerivanja. Kaže:

„Crna Gora ulazi u najopasniji period od obnove nezavisnosti 2006. Po modelu Ukrajine, izdajnička radikalska ruska služinčad u Srbiji ne sme dozvoliti sada izvestan ulazak Crne Gore u EU. Oni će počiniti svaki zločin radi izazivanja haosa i nestabilnosti, koji bi odložio ili prekinuo skoro završen proces pridruživanja.“

To je vanjskopolitička mapa srpskog puta. Destabilizacija po svaku cijenu. Ako se ne ide preko identitetskih tema, ide preko ekologije. Ako se ne ide preko litija, ide preko kanalizacije. Bitan je samo ishod: zagađena država, politički, društveno i institucionalno.

I tu nema nikakve misterije. Srpski svet ne može podnijeti ideju da Crna Gora postane punopravna članica evropske porodice. Ne može prihvatiti da neko ko mu je decenijama služio kao eksperimentalni poligon i mukte ljetovalište sada bira drugačiji put. Ne može zamisliti Srbe u Crnoj Gori kao građane uređene, sekularne, moderne EU države. Namijenjena im je uloga crne dinarske ruske provincije, s mantijama, šubarama i šatorima.

Zato je Botun pretvoren u poligon. Test-teritorija. Generalna proba za 2026. godinu. A ta godina neće biti nimalo laka. Vučić iz Beograda neće birati sredstva. Njegovi politički službenici u Crnoj Gori, Milan Knežević i Andrija Mandić, neće birati povode. Danas je to kolektor, sutra će biti nešto drugo.

A suština je jednostavna: ili evropski kolektor, ili otpadne vode kao do sasa. Ili EU institucije, ili ćaci šatori. U Botunu se ne brani ekologija, brani se projekat haosa. To je srž ćacilend-ideologije: sve pretvoriti u smetlište, pa onda u tom smetlištu glumiti žrtvu.

Crna Gora mora razumjeti jednu stvar: Botun nije kraj priče, Botun je njen početak. U pitanju je pokušaj da se EU-pregovarački stol zamijeni ćaci šatorom. Da se budućnost utopi u Morači.