Još jedno neustavno obilježavanje 9. januara pokazalo je da u manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS ne postoji ni politička volja ni institucionalna svijest o obavezi poštivanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Uprkos obavezujućim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovaj datum se i dalje obilježava kao politički ritual prkosa, demonstracije sile i otvorenog osporavanja države čiji je taj entitet neodvojivi dio, piše Stav.ba.

Ovogodišnje obilježavanje dodatno je ogolilo ideološku srž takve politike: militariziranu retoriku, historijski revizionizam i simboličko prizivanje nasilja.

Posebno treba ukazati na današnje izjave da su "granice pisane krvlju", da "Srpskoj niko ništa nije dao", te da je "očuvana borbom" i da se, stoga, ne smije "prodati političkim vazalstvom Sarajevu, Briselu, Londonu ili bilo kome".

Tvrdnja da entitet "nikome ništa ne duguje" i da mu "niko ništa nije dao" predstavlja grubo falsifikovanje političke i pravne stvarnosti. Republika Srpska postoji isključivo kao ustavna kategorija unutar međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Negirati tu činjenicu znači negirati i same temelje mira.

Među uzvanicama koje su posmatrale defile bili su, među ostalima, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, premijer Republike Srpske Savo Minić s ministrima, vršiteljica dužnosti predsjednice RS-a Ana Trišić-Babić, predsjednik Narodne Skupštine RS-a Nenad Stevandić, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, Rod Blagojevich, lobista kojeg su angažovali zvaničnici RS-a, kao i nekoliko entitetskih i državnih zastupnika.

U defileu su, pored ostalih, učestvovali i članovi ogranka ruske bajkerske grupe "Noćni vukovi", poznate po podršci Kremlju.

Još je opasnija konstrukcija o "političkom vazalstvu" prema Sarajevu ili evropskim centrima.

Sarajevo u toj retorici nije glavni grad države, već simbol "drugog", neprijateljskog političkog subjekta. Evropska unija i širi međunarodni poredak prikazuju se kao prijetnja, a ne kao okvir u kojem bi Bosna i Hercegovina, uključujući i Republiku Srpsku, trebala graditi stabilnost, vladavinu prava i budućnost.

Takva retorika je suštinski antievropska, antidemokratska i duboko destabilizirajuća.

Ni muzički dio programa, tradicionalno, nije bio neutralan. "Pukni zoro", "Moja Republika" i himna Srbije "Bože pravde" bile su ovogodišnji repertoar, a u svojoj suštini služe emocionalnoj mobilizaciji i trajnom održavanju mržnje u kolektivnoj svijesti.

U takvom ambijentu nema mjesta za suočavanje s prošlošću, empatiju prema žrtvama, niti za minimum političke odgovornosti.

Iz perspektive svakog ko poštuje ustavni poredak, ovakva obilježavanja su direktan napad na državu Bosnu i Hercegovinu.

Ona poručuju da su odluke najviših sudskih instanci irelevantne, da se nasilje smatra legitimnim izvorom prava i da je mir tek privremena pauza, a ne trajna vrijednost.

Svako novo neustavno obilježavanje produbljuje nepovjerenje, obesmišljava institucije i šalje poruku da su Bošnjaci, kao narod nad kojim je počinjen genocid, i dalje suočeni s negiranjem istine, pravde, i same države.

Jasno je da problem nije u Sarajevu, niti u Evropi, nego u odbijanju da se prihvati jednostavna činjenica: Bosna i Hercegovina je nezavisna, suverena država, a nijedan njen dio ne može graditi budućnost na negiranju zakona, istine i žrtava.

S druge strane, vrijedi registrirati i da je ovogodišnje obilježavanje, uprkos buci koju proizvodi njegova simbolika, proteklo relativno siromašno, bez šire društvene mobilizacije i bez stvarne političke nosivosti izvan uskog stranačkog i interesnog kruga.

Ono što se nastoji predstaviti kao "entitetski praznik" u suštini je ostalo personalizirani politički ritual Milorada Dodika i njegove stranke.

U tom smislu, takvo obilježavanje, koliko god bilo neustavno i politički problematično, istovremeno predstavlja i indirektnu pobjedu države Bosne i Hercegovine.

Ne zbog funkcionalnosti njenih institucija, koje su, nesporno, zakazale u osiguranju provedbe sudskih odluka, nego zbog činjenice da neustavni narativ očigledno nema autonomnu društvenu snagu izvan političkog liderstva koje ga instrumentalizira.

Institucionalni odgovor na neustavnost ne može biti prepušten prirodnom zamoru političkih mitova.

No istovremeno, činjenica da se bez snažnog entitetskog lidera ne može proizvesti masovna identifikacija s ovim datumom pokazuje da temeljna društvena snaga države leži upravo u onome što se uporno pokušava negirati: u njenoj ustavnoj cjelovitosti i u ograničenom dometu politike koja počiva na negiranju prava, a ne na njegovoj zaštiti.