Emisija "Face to Face sa Senadom Hadžifejzovićem" iz 1996. godine snimljena je u trenutku kada je rat u Bosni i Hercegovini formalno završen, ali institucionalne osnove i identitetske linije još nisu bile stabilizovane. Dok se država tek pokušavala sastaviti iz pepela, a društvo nosilo duboke traume, u javnom prostoru otvorila su se ključna pitanja o nacionalnom samoodređenju. Rasprava o imenu Bošnjak pojavila se u historijskom trenutku obilježenom raspadom Jugoslavije i pokušajima da se bosanski muslimani svedu isključivo na vjersku skupinu bez jasnog političkog subjektiviteta, prenosi FACE televizija.

Historijski povratak imena i Bošnjački sabor

Odluka Bošnjačkog sabora, održanog 27. i 28. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu, predstavljala je direktan politički odgovor na agresiju, etničko čišćenje i pokušaje brisanja državotvorne uloge naroda. Zamjena naziva "Muslimani" imenom Bošnjaci imala je za cilj osigurati historijski kontinuitet i međunarodnu prepoznatljivost. Ipak, taj proces, proveden bez široke javne rasprave u ratnim uslovima, otvorio je pitanja o odnosu političkih elita i društvene baze u oblikovanju identiteta. Dok su jedni u tome vidjeli povratak korijenima, dio akademske javnosti upozoravao je na rizik prelaska s univerzalnog religijskog na uži etničko-nacionalni okvir, što je u postratnom periodu moglo dodatno polarizirati društvo.

U studiju kod Senada Hadžifejzovića 1996. godine susreli su se vodeći intelektualci tog vremena: Mustafa Imamović, istaknuti historičar države i prava, profesor Rešid Hafizović, ugledni teolog i filozof, Enes Karić, teolog i književnik, te Šaćir Filandra, stručnjak za politike identiteta. Razgovor je otvorilo provokativno pitanje o promjeni identiteta "preko noći", što je pogodilo samu srž problema – može li se kolektivno ime odrediti političkom odlukom, a da zadrži autentičnost. Mustafa Imamović je tom prilikom pojasnio da Bošnjak nije bilo "zabranjeno ime" koje je neko iznenada oteo, već naziv koji je postepeno potiskivan pod pritiscima imperijalnih režima i konkurentskih nacionalizama kroz dugu historijsku dinamiku.

Dilema između vjerskog i nacionalnog identiteta

Tokom diskusije, Enes Karić je ukazao na to da je nacionalizacija vjerskog termina "Musliman" (s velikim M) bila historijska anomalija proizašla iz režimskih politika, a ne izraz autentičnosti. S druge strane, Rešid Hafizović je izrazio skepsu prema administrativnom uvođenju identiteta "odozgo", upozoravajući da bez dubinskog društvenog usvajanja takav identitet ostaje krhak. On je tada primijetio i postojanje svojevrsne tihe nelagode prema imenu Bošnjak među samim vjernicima, koji su se decenijama identifikovali kroz religijski kod.

Šaćir Filandra je raspravu postavio u sferu političke pragmatike, tvrdeći da su Bošnjaci svoje ime neraskidivo vezali za ime zemlje. Prema njegovom sudu, bez bošnjačkog identiteta bila bi upitna i sama opstojnost Bosne i Hercegovine kao države. Ipak, on je insistirao na tome da se nacija i vjera moraju jasno razgraničiti kako bi se izbjeglo zatvaranje u etničke kaveze. Mustafa Imamović je dopunio ovu sliku historijskom mapom Bosne, podsjećajući na projekte integralnog bošnjaštva iz vremena Benjamina Kallayja, ali i na činjenicu da su konfesionalne linije na Balkanu historijski prerasle u nacionalne granice. Zaključak učesnika bio je jasan: bošnjaštvo može biti stabilno samo ako se provede sekularno razdvajanje, kako "Bošnjak" ne bi automatski značilo isključivo "vjernik", čime se otvara prostor za Bosnu i Hercegovinu kao modernu političku zajednicu svih njenih građana.