Adis Šerifović je kao beba izbjegao iz Bosne i Hercegovine, a danas doktorira i predaje na Medicinskom univerzitetu u Beču te radi u Ludwig Boltzmann društvu. Trideset godina nakon dolaska u Austriju, njegova životna priča zatvara krug između dva dolaska u isti grad – pod potpuno različitim okolnostima, pšiše austrijski Furche.at.

U maju 1992. godine njegovi roditelji su s dvoje male djece stigli u Beč bez ičega. Danas se vraća u isti grad kao akademik, suprug i otac, sa stabilnim poslom i sigurnom budućnošću. Između te dvije tačke stoji priča o ratu, bijegu, siromaštvu, upornosti i uspjehu.

Bijeg, rat i prve godine u Austriji

Maj 1992. godine. Bečka željeznička stanica. Roditelji Adisa Šerifovića sjede na hladnoj klupi bez jakni. Jakne su dali djeci – njegovoj sestri, tada staroj 5 godina, i njemu, koji je imao svega 1,5 godinu. Sendviči su već odavno pojedeni. Rođak koji je trebalo da dođe po njih – ne pojavljuje se.

Otac insistira da krenu dalje, prema Salzburgu, kod tetke. Majka želi čekati. "Doći će", govori. Ne dolazi. Sljedećeg jutra sjedaju na prvi voz za Salzburg. Jedan taksista pomaže ocu da kupi karte.

U Austriju su stigli posljednjim autobusom iz Bosne i Hercegovine koji je još bio propušten. Otac je prije toga bio zatvoren u fiskulturnoj sali u kojoj je nekada igrao odbojku. Ta sala je u međuvremenu postala mučilište za muslimanske muškarce. Majka je vlastitim očima gledala kako snajperisti ciljaju prema njima i kako se oko njih dižu oblačići prašine od metaka.

U telefonskom razgovoru saznala je da je njena najbolja prijateljica već odavno poslala svoju djecu avionom u Sjedinjene Američke Države. To što joj to niko nije rekao toliko ju je povrijedilo da se dugogodišnje prijateljstvo raspalo u nekoliko sekundi. Njihova kuća u Brčkom je prvo opljačkana, a zatim zauzeta. U Beč su stigli bez ičega.

Roditelji Adisa Šerifovića bili su u mješovitom braku – otac musliman, majka pravoslavka. U novoj, ratnoj realnosti, takve porodice više nisu bile poželjne.

Porodica se preselila u Krispl, u staru seosku kuću. Imali su samo dvije sobe. Prali su suđe i veš u kamenom koritu iz kojeg su ranije pile životinje, ledenom planinskom vodom. Toalet je bio poljski, do kojeg se dolazilo kroz štalu. Adis ga je izbjegavao koliko god je mogao. Godinama kasnije, kada je ponovo vidio taj stan, pitao se kako su uopšte mogli živjeti u tako malom prostoru. Kao dijete, sve mu je izgledalo veliko.

Sestra je krenula u školu bez ikakvog znanja njemačkog jezika i teško se probijala. On je imao sreću da ide u vrtić i tamo nauči jezik. U školi je ubrzo postao najbolji u razredu, što mnogima nije bilo po volji. "Kako to da je baš strano dijete najbolje?" Majka je insistirala na obrazovanju. Kontrolisala je sestrine zadaće iz matematike, a kod njemačkog je samo gledala da li su urađene. Više nije mogla.

Na času katoličkog vjeronauka učiteljica je tražila da djeca nacrtaju Isusa. Adisov crtež proglašen je najljepšim. Druga učiteljica ga je kasnije pitala: "Šta si ti zapravo? Musliman ili kršćanin?" Imao je 7 godina. Odgovorio je: "Oboje."

S vremenom su shvatili koliko Austrija tada nije bila spremna za izbjeglice. Ali, bilo je i mnogo dobrih ljudi, posebno nastavnika, koji su mu pomogli.

Roditelji su ih gurali naprijed. Željeli su da ni u čemu ne zaostaju za drugom djecom. Zimi su redovno išli na skijanje. Kasnije su čak živjeli pored ski-lifta i Adis je skijao svaki dan poslije škole. Iako je novca često nedostajalo i iako su roditelji pomagali svoju rodbinu u Bosni, djeca su išla na sva školska putovanja, skijaške kurseve i ekskurzije u Beč.

Otac je radio kao bravar, majka kao pomoćna kuharica u seoskoj gostionici. Radno vrijeme je bilo iscrpljujuće, a plate male. Ali, niko se nije žalio. Bili su zahvalni što uopšte imaju posao.

Od najboljeg učenika do univerzitetskog predavača

Adis Šerifović je redom bio najbolji učenik u osnovnoj školi, zatim u nižoj srednjoj, a potom je upisao trgovačku akademiju. Finansijska situacija se vremenom stabilizovala i porodica se preselila u grad. Jedna profesorica mu je na roditeljskom sastanku u 4. razredu niže srednje škole rekla: "Adise, ti moraš studirati. Šta je s… medicinom?" Povjerovala je da može savladati jedan od najtežih studija. To mu je dalo snagu, a majku učinilo ponosnom.

Pored škole, pohađao je časove muzike, sportske gimnastike i bavio se teatrom. Posebno ga je starija sestra gurala naprijed i pomagala mu u učenju.

Na univerzitetu se u početku teško snalazio. Roditelji mu nisu mogli pomoći, jer se nisu razumjeli u sistem. Isprobavao je različite studije, dok na kraju nije završio studij socijalnog rada.

U Muslimanskoj omladini Austrije pronašao je ljude slične sebi. Mlade, motivisane i obrazovane, čiji su roditelji često dolazili iz teških uslova. Tamo je naučio kako funkcionišu društvene strukture, kako se grade mreže i kako se dolazi do javnosti.

Postao je i savezni predsjednik te organizacije. Putovao je širom zemlje, organizovao sportske kampove, retoričke radionice i međureligijske manifestacije. Bio je u parlamentu, u gradskoj vijećnici, na prijemima u ambasadama. Naučio je kako govoriti tako da drugi slušaju.

A onda je došlo doktoriranje na Medicinskom univerzitetu u Beču. Samo mali dio djece izbjeglica iz 1990-ih uspio je doći tako daleko. Od izbjegličkog djeteta do doktoranda.

Njegova majka to, nažalost, nije doživjela. Umrla je od raka pluća prije nego što je on uopšte započeo studij. Otac se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Govorio je da nikada nije zavolio Austriju, da je previše poniženja i previše neprijateljstva prema strancima. Kada bi neko govorio njemački bez akcenta i "izgledao austrijski", bilo je lakše. Ali čim bi se čulo prezime na "-ić", atmosfera bi se promijenila.

Danas Adis Šerifović stoji u salama s lusterima, prisustvuje prijemima u ambasadama i predaje studentima medicine. Radi u Ludwig Boltzmann društvu i, zajedno s drugima, obrazuje novu generaciju ljekara. Nekada je bio jedino "strano dijete" u razredu. Danas sjedi među političarima i profesorima. Ponekad se i sam zapita: "Da li ja ovdje zaista pripadam?"

Njegov sin ide na časove klavira, tenisa i plivanja. Zimi skijaju. Nikada neće znati kako je to smrzavati se na željezničkoj stanici. I to je dobro. Ali, postavlja se pitanje odgovornosti – kako objasniti da te privilegije nisu same po sebi razumljive, već izgrađene na žrtvi jedne generacije.

I tako danas sjedi u Beču. U istom gradu u kojem su njegovi roditelji nekada sjedili na hladnoj klupi na stanici. Dijete vježba klavir, beba puže po toplom stanu. On pije kafu. Dva dolaska u isti grad. 30 godina razlike. I dvije potpuno različite stvarnosti.