Već decenijama se priča kako je Šefik, otac Zlatana Ibrahimovića, koji je rođen u Bijeljini, navodno jedne prilike o tome i javno govorio, navodeći kako mu je neko u Savezu u prošlosti za Zlatana rekao “imamo ti takvih koliko hoćeš”. 

Kako “krivca” nikada nije imenovao, na tu temu i dan-danas se provlače razne priče. 

Inače, u to vrijeme uposlenik N/FSBiH bio je Senad Kreso koji je radio kao koordinator za omladinski fudbal, kako domaći, tako reprezentativni, a bio je i selektor selekcije do 19 godina. Radeći po bijelom svijetu dovoljno je zaradio da bi danas normalno stario i mogao reći ono što i misli.

U razgovoru za Reprezentacija.ba portal tako je još 2023. godine otkrio i šta je zapravo prava istina kada je u pitanju Ibrahimovićevo neigranje za naš državni tim.  

Zanimljivo je opet čuti i ponoviti ovu informaciju iz prve ruke.

-Vidim kako se ta priča provlači s vremena na vrijeme, što ne mogu shvatiti, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko je prošlo. Dvije su verzije priče, jedna iz 1997. i jedna iz 1999. godine. Zavisi ko priča. U to vrijeme naš Savez je bio smješten u dosta neuslovnim prostorijama, bilo nas je 11 zaposlenih, a od toga nas trojica smo bili “stručni” dio, odnosno treneri. Mušović koji je bio direktor reprezentacije, Muzurović selektor i ja. Imali smo satelitski telefon koji je bio na stolu Indire, inače sekretarice generalnog sekretara Mioča, potom Ušanovića. Poslije Muzurovićevog odlaska u Tursku, reprezentaciju preuzima Mušović, a Pašalić sjeda na njegovo mjesto kao direktor reprezentacije.

-Svaki poziv koji je dolazio iz inostranstva Indira je znala kome će proslijediti. Ako je u pitanju administracija, bilo bi adresirano na generalnog sekretara, a ako je reprezentacija, onda bi spojila sa Mušovićem ili Muzurovićem. Ili sa mnom ako je u pitanju omladinski fudbal, veli Kreso.

Sarajlija koji je svojedobno trenersko znanje prenosio u Kuvajtu, Sudanu, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji…, naveo je i tri primjera.

-U januaru 1999. organizovan je turnir “Zeka Selimotić” u organizaciji N/FSBiH na kojem su bile četiri ekipe sastavljene od potencijalnih kandidata za kadetsku i juniorsku reprezentaciju. Prije toga imao sam poziv iz Švedske, otac od jednog fudbalera čije sam ime zaboravio javio se i ponudio da on dođe. I došao je, ali na kraju nije prošao selekciju stručne komisije koja je bila za vrijeme turnira sastavljena od trenera koji su nakon svake utakmice zasjedali. S druge strane, tu je bio i Sanel Jahić kojeg je otac iz Francuske dovozio. I treći slučaj je Anel Džaka, odnosno Vladović, koji je s majkom devedesetih iz Vogošće izbjegao u Njemačku gdje se po dolasku priključio Bayeru iz Leverkusena. Tu sam informaciju još u ratu dobio od njegovog rahmetli oca Mitka koji me je potom preusmjerio na Anelovog tetka. On mu je i dao prezime Džaka. Ovaj je u međuvremenu, kako preko telefona, tako i prilikom susreta u Savezu, izričito pred direktorom Pašalićem rekao da će on igrati za Njemačku. Dalje ne znam niti me interesovalo.

Ibrahimović je pred meč Švedske i Hrvatske iz 2012. godine izjavio kako za njega nikada nije postojala dilema za koga će igrati. Niti da mu je iko prišao s pitanjem o Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Na to se nadovezao i Kreso.

-Sve ovo što sam rekao je iz pitanja zašto Ibrahimović nije dobio šansu da igra za nas, zašto i ko je njegovog oca odbio… Odgovorno tvrdim da nikada, ali nikada nisam čuo za nekog momka imena Zlatan Ibrahimović iz Švedske koji ima želju da nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Pogotovo što period ovog “slučaja” je u jednoj priči iz 1997., u drugoj iz 1999. U prvom slučaju je imao 16 godina, a u drugom 18. Nije bilo šanse, ako je neko zvao, da mene nije obavijestio. Ako je već njegov otac izjavio da mu je rečeno kako “takvih imamo koliko hoćemo”, neka onda i kaže ko je to rekao, poručio je Kreso.