Surovo hladnog, sunčanog prijepodneva 28. januara 1994. godine u kome je vlast na hrvatskoj strani Grada Mostara čvrsto obećala mostarskoj posadi UNHCR-a i ekipi italijanske tv kuće RAI UNO da u miru mogu posjetiti ratnu bolnicu i naselja na istočnoj strani Neretve i uraditi reportažu za svoju matičnu kuću, sa položaja HVO ipak je ispaljena granata i u dvorištu stambenog kvarta u Titovoj ulici, ubila trojicu italijanskih reportera: Marca Luchettija, Daria D’Angela i Alessandra Sašu Ota, dok je njihova prevoditeljica, Mostarka Vesna Efendić, ranjena…

Dvadeset pet godina kasnije, po prvi put za medije, Vesna Efendić govorila je o tom tragičnom događaju.

"Kad god prođem dvorištem gradskog naselja u Ulici Maršala Tita, na broju 82B, u mom Mostaru, obavezno stanem ispred spomen ploče na kojoj su ispisana imena trojice italijanskih novinara ugledne tv kuće RAI UNO, Maria, Daria i Alessandra.

Uvijek sam ih smatrala mojim dragim prijateljima, i dok budem živa – uvijek će tako biti. I kad god zastanem kraj tog ulaza, u Titovoj, na broju 82B, pomišljam o sudbini od koje kao da niko ne može pobjeći. I uvijek lebdi jedno te isto pitanje: kako to da su njih trojica trebala poginuti, a ja – u tom času njihova prevoditeljica i saradnicima reporterskog tima u poslu s kojim su tog 28.januara 1994.godine došli na istočnu obalu Neretve, s tek nekoliko gelera u tijelu, ipak, ostanem u životu…”

Za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao.