Gaj Trifković, povjesničar iz Sarajeva, u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ otkrio je otkud ideja za nastanak njegove najnovije knjige pod nazivom „More krvi“, koju su recenzirali njemački i britanski stručnjaci, a koja je izvorno napisana na engleskom jeziku.

Dotaknuli smo se konstantnog pokušaja prekrajanja povijesti u regiji i povijesnog revizionizma, te ključnih bitaka u Drugom svjetskom ratu koje su se odigrale na prostoru Bosne i Hercegovine.

"More krvi" naslov je vaše knjige koja istražuje razvoj partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je kako su knjigu recenzirali britanski i njemački profesori. Što vas je potaknulo na opsežno istraživanje, koliko dugo ste radili na knjizi i gdje ste sve dolazili do informacija?

-Potaknula me činjenica da od kraja osamdesetih nije bilo pokušaja da se uradi pregledna sinteza rata, odnosno moderan, akademski pregled razvoja vojnog krila NOP-a. Ako uključimo naučne članke, koji su osnova posljednjeg, najobimnijeg poglavlja knjige (o posljednjih devet mjeseci rata), rad je trajao desetak godina. Knjiga se bazira na širokoj lepezi izvora, uključujući tu i obiman fond iz socijalističkog perioda, kao i iz najvažnijih arhiva iz regiona i svijeta.

Nedavno ste o knjizi govorili i za hrvatske medije, posebno je zanimljiv bio dio o Bitki na Sutjesci i ishitrenim odlukama Josipa Broza Tita. No, koliko su domaćoj javnosti poznati detalji onoga što se događalo nakon Bitke na Sutjesci i odjecima same bitke na daljnji ishod borbe protiv okupatora?

-Izraz “poznato javnosti” treba redefinirati svako malo, pogotovo u digitalno doba. Danas su svakome dostupni bukvalno milioni stranica arhivskih dokumenata i hiljade knjiga, samo ako se odluči na tih nekoliko klikova mišem. Međutim, ako nema barem daška radoznalosti i malo energije za čitanje sa razumijevanjem – onda će svi ti detalji i dalje ostati nepoznati. Ključno je pitanje u kolikoj mjeri osoba želi izaći iz svoje zone komfora i suočiti se sa otkrićima koja se možda neće poklapati sa onim što je čuo u školi, u krugu porodice, ili na omiljenim Youtube kanalima. Sve to vrijedi za Bitku na Sutjesci i na njen ishod.

ZORAN MILANOVIĆ NA TJENTIŠTU (Foto: Arhiv)

Posljednjih godina vidimo da visoka izaslanstva iz susjedne Hrvatske gotovo u tajnosti dolaze na obljetnicu Bitke na Sutjesci. Uglavnom to čini predsjednik RH Zoran Milanović. Zna li se dovoljno o ulozi i žrtvi dalmatinskih partizana u borbama u Bosni i Hercegovini?

-U RH se zna, jer su velike žrtve koje su Dalmatinci imali na Sutjesci postale stub samopoimanja hrvatskih antifašista. Naravno, znaju i revizionisti i pripadnici desnog političkog spektra, koju bitku ne posmatraju kao slavnu epopeju, već uzaludno prolijevanje hrvatske krvi za tuđi račun. Istina je u oku promatrača - i političara.

BITKA NA SUTJESCI (Izvor: Wikipedia)

Pojedine tematske publikacije i web-stranice tvrde da je Bitka na Neretvi analizirana u vojnim udžbenicima svijeta kao primjer strateškog manevra, spašavanja ranjenika i partizanske taktike. Koliko u tome ima istine, jeste li došli do nekih zanimljivih detalja proučavajući događaje vezane za tu bitku?

-Nije mi poznat presjek sadržaja udžbenika na vojnim akademijama diljem svijeta, pa ne mogu u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje; ipak, mislim da se generalno daje prednost epizodama iz nacionalne vojne istorije, da svako ima neku svoju “Neretvu” koju analizira. Inače, ta bitka bi mogla pružiti i najbolje i najgore primjere iz vojne vještine. Glavni mit s kojim treba raskrsiti, a koji se i dalje ponegdje (istina, sve rjeđe) može naći, je da je rušenje mostova na Neretvi bio akt sračunat na zavaravanje neprijatelja o pravcu proboja. Osim što nudi vrijedne lekcije za profesionalce, operacija “Weiss”/”4. neprijateljska ofanziva” je sva satkana od zanimljivih detalja, da čovjek prosto ne zna odakle bi počeo.

POVJESNIČAR IZ SARAJEVA

Gaj Trifković je rođen 1981. u Sarajevu, gdje završava srednju školu. Sva tri ciklusa studija povijesti završava na Karl-Franzens univerzitetu u Grazu, Austrija.

Autor je tri monografije (od kojih je jedna izdana na dva jezika) i dvadesetak znanstvenih članaka na temu Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

Trenutno radi u Centru za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu.

Iz povijesti znamo da je Prva proleterska brigada formirana u Rudom, da su Sutjeska, Neretva i Zelengora, neke od ključnih bitaka u borbi protiv okupatora. Koliko su ishodi bitaka koje su se odigrale na prostoru današnje Bosne i Hercegovine utjecale na konačni raspad i poraz fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu na prostorima jugoistočne Europe.

-Dozvolićete mi da odgovorim citatom iz V toma edicije “Historija Bosne i Hercegovine”, koju je nedavno izdao Institut za historiju UNSA: “Nemoguće je proučavati istoriju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji bez proučavanja istorije Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini. Ove povijesti su toliko isprepletene da se na momente čine identičnim. Osim par krupnijih epizoda koje su se odigrale ili na samom početku ili u završnoj fazi rata (ustanak u Srbiji 1941., dolazak Crvene armije, kapitulacija osovinskih trupa u Sloveniji, događanja u Istri i oko Trsta), gotovo da nema političkog ili vojnog događaja od svejugoslovenske važnosti da nije na neki način povezan sa Bosnom i Hercegovinom.

Što se NOP-a tiče, njegov uspon i konačna pobjeda ne daju se zamisliti bez nje. Iako je borba jugoslovenskih partizana bila mnogo više od pojednostavljenog narativa o “neprijateljskim ofanzivama”, indikativno je da čak šest od njih ukupno sedam izvedeno upravo ovdje. Najvažniji politički događaji–zasjedanja AVNOJ-a–također su neraskidivo vezani uz nju. Treba spomenuti i da su se dvije od četiri najveće bitke u partizansko-četničkom ratu odigrale na Neretvi i Zelengori, čime je umnogome riješeno pitanje poslijeratnog ustroja Jugoslavije.”

Godinama svjedočimo pokušajima friziranja povijesti i povijesnom revizionizmu. Posebno se to odnosi na pokušaje izjednačavanja četničkog i partizanskog pokreta. Što su povijesne činjenice koje trebamo znati kada su četnici i partizani u pitanju?

-Osnovna činjenica je da su zapravo četnici bili ti koji su počinili grijeh koji se obično pripisuje komunistima: da su svuda i na svakom mjestu stavljali svoju ideologiju i borbu za vlast ispred svega ostalog, uključujući tu i borbu protiv fašizma. Iako su komunistički i kapitalistički svijet (da ih tako uslovno nazovemo) bili razdvojeni dubokim ideološkim jazom, ipak je postojao konsenzus o zaista apokaliptičnoj prijetnji po ljudsku civilizaciju koju je predstavljao Hitler i njegovi istomišljenici. Stoga su i jedni i drugi privremeno ostavili razlike po strani i polako formirali jednu široku koaliciju, koja je na kraju i srušila nacističko carstvo.

Iako su sebe smatrali dijelom ove koalicije, četnici su primat gotovo od samog početka davali borbi protiv unutrašnjih neprijatelja, bilo da radilo o političkim protivnicima ili manjinskim grupama. Uskoro se ispostavilo da četnici i sile Osovine dijele najmanji zajednički sadržilac, a to je - antikomunizam. Progonjeni strahom od promjene društvenog uređenja u Jugoslaviji na štetu onoga što su smatrali srpskim nacionalnim interesima, četnici pružaju ruku svakome ko bi im mogao biti od pomoći u ovoj borbi. Ovo je čak uključivalo i saradnju sa ustašama, koji ni najmanje nisu krili namjeru da fizički istrijebe ili protjeraju srpski narod sa teritorije NDH. Ova politika sjedenja na četiri, pet, šest stolica u iščekivanju da se neko sa strane iskrca i potvrdi njihovu vlast u zemlji dok oni završe “posao” u pozadini se završila porazno po četnike, jer su završili odbačeni od svih.

USTAŠE I ČETNICI NAZDRAVLJAJU U BANJOJ LUCI

Komunisti su u svojim nastojanjima da osvoje vlast ipak bili taktičniji i dosljedniji: u njihovim stavovima i političkoj platformi na početku i kraju rata praktično nema razlike. Oni niti traže, niti dobijaju materijalnu ili bilo kakvu drugu pomoć od osovinskih snaga za svoj rat protiv četnika. Iako je nakon dvadeset godina djelovanja u ilegali bio jak impuls da se odmah razviju crvene zastave i uspostavi “diktatura proletarijata”, vodstvo KPJ je ipak imalo dovoljno samokontrole da isto ostavi za period nakon konačne pobjede.

Rezon je bio da bi osvajanje vlasti tada bilo neizmjerno lakše zahvaljujući ogromnom simboličkom kapitalu kojeg je sa sobom donijela krvava, višegodišnja borba protiv fašizma. Ironijom sudbine, komunistima niko nije olakšao posao kao njihovi domaći neprijatelji, koji su kroz praktikovanje kolaboracije i isključivosti sebi oduzeli svaki legitimitet i kod kuće i u inostranstvu.

(M.ILIČIĆ)