Vidljivo i nevidljivo nasilje

Masovna tuča mladih muškaraca u blizini internacionalnog aerodroma Dubrave kod Tuzle, u kojoj su korištene motke, štapovi i debela drvena štila – alatka namijenjena za poljoprivredne poslove – nije tek još jedan “navijački incident” u nizu sličnih balkanskih ekscesa. Ova tuča je, prije svega, simptom duboke i višedecenijske patologije i perverzije proizvodnje kolektivnih identiteta u bosanskohercegovačkom, ali i širem regionalnom simboličkom i geopolitičkom okruženju, pišu profesori Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić i Filozofskog fakulteta u Tuzli Zlatan Delić.

U osnovi ovo je društvena patologija koja se hrani konfliktom, reproducira nasilje i sistematski instrumentalizira mlade živote kao potrošni materijal ideologije. U sociologiji nogometa odavno je napuštena iluzija da je navijačko nasilje puki višak emocija, nešto što se javlja slučajno ili devijantna subkultura. Srđan Vrcan je upozoravao kako je nogometno-navijačko polje u kasnoj Jugoslaviji postalo je prva legitimna arena u koju je ušla politička referenca etničkog konflikta – prije stranaka, prije parlamenata, prije vojski. Stadion je bio laboratorij-borilište u kojem su se kolektivni identiteti homogenizirali kroz galamu, psovke, geste, simbole i, naposljetku, nasilje. Ono što danas gledamo izvan stadiona samo je proširena scena tog istog procesa.

Brutalnost nasilja na Balkanu, nažalost, nije nova pojava. Mladići rođeni između 2000te i 2005. godine tuku se “na mrtvo ime” u ime konflikata koje nisu živjeli, ali koje su naslijedili kao gotove identitetske skripte od svojih roditelja i zajednice u kojoj žive. Njihova tijela ili njihovi životi postaju mjesta na koja se upisuje tuđi narativ. U tom smislu, svaki udarac motkom ili željeznom šipkom nije samo fizički čin, nego i semiotički događaj: on potvrđuje binarnu podjelu svijeta na “nas” i “njih”, na prijatelje i neprijatelje, na “identične” i “neidentične”. Ubij X! Ubij Y! Ubij C! Ili konkretno: Svi smo mi jedno – svi smo mi Srbi: Svi smo mi jedno – svi smo mi Hrvati. Jedno veliko tijelo “našeg” naroda!

Iz perspektive  sociologije nogometnog navijanja, ovdje se susreću dva oblika nasilja koja su strukturno povezana: etnobanditizam i navijački banditizam odnosno huliganstvo nogometnog navijanja. Prvi oblik, kako su to precizno imenovali i definirali Kristijan Švarc-Šiling i Morion Kraske, označava često nevidljivu spregu etničke ideologije, političke moći i organiziranog kriminala, u kojoj se višedecenijska zloupotreba narativa “zaštite vitalnog nacionalnog interesa” koristi kao legitimacijski štit za političku neodgovornost, korupciju i kriminal. Kriminal elita, često organiziran i eazoran, maskiran je etnijom i suspektnom religijskom naracijom.

Drugi  oblik nasilja je  popularni, masovni, prizemni, brutalni i vidljivi produžetak prvog oblika: to je nasilje mladih, urlajućih muškaraca koji prakticiraju etničko nasilje ritualizirano afektivno doživljenom etnijom. Prvi oblik proizvodi narativ, drugi ga ga tjelesno izvodi. Etnobanditizam djeluje kroz institucije, granice i prekogranične politike iz Srbije i Hrvatske prema Bosni, dok navijački banditizam djeluje  kroz urlike, mišiće i motke. Njihova unutarnja logika ostaje ista: homogenizirati, isključiti, disciplinirati, normalizirati. I opet.

Navijačko nasilje, u tom smislu, ima svoje manifestne i latentne funkcije, kako bi se reklo u klasičnoj sociologiji. Manifestno, ono se predstavlja kao “odbrana kluba”, “časti nacije” ili “odgovor na provokaciju”. Latentno – a to je ono o čemu se rijetko govori – ono služi kao mehanizam upravljanja frustracijom: kao ventil kroz koji se socijalna bijeda, politička nemoć, klasna nepravda ili hladnoća najnovije “digitalne transformacije svega” geolokacijski vješto  preusmjeravaju u etnički obojeni sirovi konflikt tijela i tijela okupljenih na jednom mjestu u realnom vremenu i prostoru. Mladi muškarci se tuku međusobno, dok stvarni centri moći ostaju netaknuti. Kako bi rekao Robert Merton, riječ je o ponašanju koje je društveno disfunkcionalno, ali istovremeno funkcionalno za održanje postojećeg poretka.

Etnobanditizam, jezik i nasilje

Posebno pogubnu ulogu u tom procesu ima jezik. U našoj javnoj semiosferi decenijama se sistematski brišu nužne distinkcije između pojmova: narod, nacija, religija, kultura, identitet, država. Sve se slijeva u jednu mutnu masu značenja i plastic words, proizvodeći “značenje bez značenja”. Etnopolitika, sport i nasilje, također, stapaju se  u jedno. Tamo gdje je sve isto, homogeno i masovno, ne može biti razlike. Ali, bez razlike i Drugog ne može biti ni istinskog identiteta ni istinske razlike. A razlika je uslov mišljenja i uslov mogućnosti istinskog ljudskog identiteta. U tom smislu, navijači nisu “neki drugi ljudi“; oni su samo ljudi. Samo što su svedeni na navijače. Tek nakon tuče, kada se vidi vlastita krv, postaje bolno vidljivo da su to obični, mali, mladi, instrumentalizirani,  prevareni, žalosni ljudi koji su na sebe, na svoja tijela, preuzeli navijačku funkciju. Ta redukcija čovjeka na ulogu navijača nije nevina. Ona je oblik simboličkog nasilja (P. Bourdieu) koje gotovo uvijek prethodi fizičkom nasilju.

Etnobanditizam, upravo zato, ne trpi individualno mišljenje, ne podnosi individuu, ne voli pluralnost, ne trpi građanske oblike otpora niti suptilne oblike kulture. Naprotiv, on se hrani šokovima, šokiranjem, eksplozijama. Potrebna mu je hipnoza mase, paraliza kritičkog mišljenja, nova masovna tuča. Idealno je da se ona dogodi izvan “svog lokalnog teritorija”. Bosna, kao simbolički prostor razlike i ranjivosti, u toj perverznoj logici postpandemijske deteritorijalizacije postaje “pogodno tlo“ za novo geoepistemološko PCR testiranje razlike između normalnog i patološkog.  Etnobanditizmu je potreban neprijatelj, haos, zbunjenost očevidaca i bijes koji će se sudariti s drugim bijesom. I tako perpetuirati nasilje i zlo kao zapise na duši ili urezivanja na izranjavanoj koži mladića što znaju samo za matricu mržnje.

Etnobanditizam je moguć samo tamo gdje se ljudi prethodno programiraju  oblikuju, instruiraju i dresiraju da postanu masa. Masa koja kao glavnog krivca za vlastitu egzistencijalnu i političku nesreću prepoznaje Drugog. Svijet se pojednostavljuje do neprepoznatljivosti i postaje ravan (ravna ploha), bez brdašaca i dolja, bez dubina i pitanja. Uvijek su Drugi loši, a “Mi” nikada ni za šta nismo krivi. Pitanje je, jesu li ljudi na Balkanu, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, išta naučili iz nasilja u koje su ih uvukli njihovi politički idoli s kraja dvadesetog stoljeća – i iz kasnijih oblika discipliniranja i zatvaranja društva, koji su, pod drugim izgovorima, zahvatili sve, bez obzira na naciju, etniju, vjeru ili političko uvjerenje?

Bosna i Hercegovina, sa svojom poviješću “viška ratova” i “viška nasilja”, ima posebno iskustvo. Navijačko nasilje i banditizam etničkih skupina ili grupa samo su najvidljiviji dio šire strukture etnobanditizma. Bosanskohercegovačka perspektiva, ako želi ostati vjerna vlastitom iskustvu ontologije razlike, ne može pristati na diktat primitivizma i normalizacije nasilja. Mladi ljudi trebaju se povezivati, međusobno pomagati i učiti živjeti zajedno. Nedopustivo je da  mladi ljudi masovno, na prethodno dogovorenim mjestima, ulaze u masovne obračune – a sve to  prije nego što su uopće započeli vlastiti život. Ko ih ja tome naučio – roditelji, sveštenici, političari, gangsteri, ratnički mitovi…