Piše: Jasmin KLARIĆ / Telegram.hr

Tehnika je poznata još od druge polovice 20. stoljeća. Zove se “dog whistle”, po psećoj zviždaljci koja proizvodi ultrazvučne valove, koje ne čuju ljudi, ali čuju psi. U politici se tim terminom označava korištenje sugestivnog jezika koji će točno protumačiti samo dio publike. Ostatku javnosti to može zvučati bezazleno, ali uglavnom se radi o porukama koje potiču mržnju prema drugim društvenim skupinama. Da, hrvatski prijevod za “dog whistle” skoro da bi mogao biti – “dvostruka konotacija”.

Marko Perković Thompson, kad smo već zašli na teren dvostrukih konotacija, obožava takvu vrstu simbolike. Crna boja. Militarizam. “Za dom spremni”. “Loša bila ‘45.”. “Opet će se gusta magla spustiti” – cijela poetika desničarskog rockera protkana je aluzijama na Nezavisnu Državu Hrvatsku, prema kojoj je u početku svoje glazbene karijere izražavao neskrivene simpatije. Dok oni koji vode projekt Thompson nisu otkrili praktične strane skrivanja u simbolima.

Četiri rečenice, pet puta ‘vitezovi’

Bilo bi stoga vrlo pogrešno na isti način ne pokušati čitati i priču koja bi mogla uroditi novim nadimkom za hrvatske rukometaše. Na dočeku rukometaša u Zagrebu Thompson se u jednom trenutku obratio igračima.

“Donijeli ste nam veliku radost, hvala vam. Vi ste hrvatski vitezovi, pokazali ste borbenost i odlučnost kao vitezovi. I kad ste gubili, bili ste kao vitezovi i kad ste pobjeđivali, bili ste kao vitezovi. I onda kad su se neke sporedne stvari događale oko vas, vi ste se ponili dostojanstveno kao vitezovi”, izrecitirao je Perković četiri rečenice u kojima je izraz “vitezovi” ponovio pet puta.

ZDS, "U" i sav taj jazz

Na prvu loptu se priča uklapa u scenarij koji je pripremila Vlada – Perković na trgu neće vikati “Za dom spremni”, bez obzira što cijeli HDZ već godinu dana uvjerava da u toj pjesmi nema ništa sporno, kako bi se izbjegle kontroverze. I eto, nije bilo ustašovanja, nije bilo incidenata, bilo je tek neuspješnog pokušaja gradske vlasti da zabrani radost hrvatskim domoljubima – tako nekako ide scenarij kojim dirigiraju Andrej Plenković i Banski dvori. Samo, u priči o “vitezovima” postoji i onaj ultrazvuk, koji dio publike jako dobro čuje.

Zakonskim odredbama iz svibnja i prosinca 1941. godine Nezavisna Država Hrvatska je odredila da nositelji najviših državnih odličja imaju pravo naziva “vitez”. Radilo se o Redu krune Kralja Zvonimira i Vojničkom redu željeznog trolista, koje je dodjeljivao svojom odlukom poglavnik Ante Pavelić. Pravo na naziv viteza imali bi nositelji višeg stupnja tih odlikovanja, stiliziranih križeva i medaljona na kojima bi obavezne figure bile natpis “Za dom spremni” i slovo “U”.

Nije jesen

Vitezovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili su mnogi najgori ratni zločinci. Između ostalih Rafael Boban i Jure Francetić, danas poznatiji po refrenu “Evo Jure i Bobana” koji se u centru Zagreba pjevao noć prije Thompsonova koncerta na Hipodromu prošlog ljeta. Vitez je bio i Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik logora Jasenovac, danas poznatiji po stihovima o “Maksovim mesarima” i “ultrazvučnim” majicama crne boje sa stihovima iz pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara”, koja veliča ustaške zločine. Majicama kakve, sigurno slučajno i sasvim domoljubno, nosi dio posjetitelja Thompsonovih koncerata.

Svi ti silni “vitezovi” iz hrvatske prošlosti, dakako, nisu dovoljni da promijene uobičajeno značenje tog izraza u svakodnevnoj komunikaciji, a koji se odnosi prije svega na neustrašivost, čast i visoku moralnu principijelnost. Ali, kad ga tako napadno koristi Thompson, čovjek koji je karijeru sagradio na porukama između redaka i dvostrukim konotacijama, stvar je više nego jasna.

Osim ako ne mislite da je ona “gusta magla” koja će se spustiti metafora za dolazak jeseni. Nije jesen. Zima je.