Bosna i Hercegovina je, nakon svega što je proživjela, čvrst i neoboriv dokaz da zajednički život različito klasificiranih ljudi nije nemoguć, nego da je sabotiran prekograničnim (iz Srbije i iz Hrvatske uvezenim) etnonacionalističkim nelogičnostima i antibosanskim etnopolitikama.  Iz te perspektive, žalovanje nad sudbinom mladih, naivnih, instrumentaliziranih navijača ili fanova neke ideologije nije slabost, nego etička nužnost cijele regije. Jer mladići nisu samo počinitelji nasilja; oni su i njegove naivne žrtve,  pišu profesori Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić i Filozofskog fakulteta u Tuzli Zlatan Delić.

To su živuće generacije ljudskih bića koje su kao djeca bile zatvarane u sobe, gurane na marginu, socijalizirane kroz ekrane i tastature, zastrašivane svakodnevnim porukama o nevidljivom  neprijatelju i “vječnoj mržnji”.  Njihovo djetinjstvo i adolescencija odvijali su se u režimu kontrole, zabrana i stalne mobilizacije straha. Danas, kada traže vlastiti identitet, nudi im se Bologna u tri ciklusa (skupljanje bodova ii “bobica” – a šta je s znanjem?),  služenje vojnog roka po skraćenom postupku i, najzad, kad ispune krug besmisla nude im se motke, pajseri i ulične tuče. Motke koje su odjednom pretvorene u predmet za borbu, mogle su biti dijelovi alatke za rad, za obradu zemlje, za izgradnju kuće, za ono što će poboljšati život. Ali, mladi se svode na parmak, na kolac, na topovsko meso, na pse rata, na debiloidnu masu za projekte morbidnih politika psihopatskih vođa. Njihova pretvorba u oružje (ili oruđe) ne govori o društvu u cjelini, nego o jednom njegovom suženom, instrumentaliziranom segmentu. Motke (letve, parmaci, kolčevi) su postale oružje jer je neko, mnogo ranije i mnogo šire od samog nogometa i sportske igre, na simboličkoj razini identitet počeo oblikovati kao sredstvo sukoba, a ne kao prostor susreta i razumijevanja. Identitet nije sadržaj Drugoga koji se treba upoznati, razumijevati i poštivati. Neko je, nažalost, identitet pretvorio u mjesto (Platz, prostor, place) konflikta, u borilište, u tužno mjesto okršaja konstrukcija o vlastitoj superiornosti. Razlika bi trebala biti mjesto dodira i komunikacije, obostranog priznavanja drugačijeg i neidentičnog, a ne smrtni grijeh provincijalnog duha. To nije logika većine građana koji u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj svakodnevno žive tihe, miroljubive, pluralne građanske živote, nego logika etnobanditizma i njegovih popularnih, navijačkih derivata.

Etnobande vladaju

Etnobande psihopata zavladale su identitetima etničkih grupa, nebom naroda i njihovih mitova, te ih bjesomučno instrumentaliziraju za svoje primitivne pljačkaške scenarije. U tom procesu stradala je i religija koja je postala puki privjesak etnofašisitčkih barbara. Navijačko huliganstvo, u tom smislu, ne treba poistovjetiti s navijanjem kao takvim, niti s kolektivnim identitetima u njihovim legitimnim kulturnim oblicima. Ono je prije svega ekstremni, reducirani izraz šire političko-simboličke ekonomije konflikta, u kojoj se mladi, ratnički usmjereni muškarci regrutiraju kao izvođači unaprijed zadanih scenarija sukoba. Dok se ta dublja struktura – struktura etnobanditizma, manipulacije razlikama i instrumentalizacije identiteta – ne razotkrije i ne demontira, nasilje će se povremeno vraćati: možda sutra, možda na drugom mjestu, ali uvijek s istom porukom da rat u svojoj simboličkoj i biopolitičkoj formi na Balkanu još nije u potpunosti završen – on je, naprosto, samo promijenio svoju pojavnost. Navijački etnobanditizam je “savršen” oblik za funkcioniranje nacijske patologije balkanskih plemena razdijeljenih na religijskoj matrici za račun stranih sveštenika i vladara, već stoljećima. U njemu se prepoznaje prazna egzistencija ljudi bez humanog cilja reduciranih na ubilačke zvijeri i mržnju.

Amin Maalouf je u knjizi U ime identiteta precizno locirao taj mehanizam: identitet postaje smrtonosan onda kada se svede na jednu jedinu, apsolutiziranu pripadnost koja isključuje sve ostale. U tom svjetlu, problem nije nogomet kao takav, niti navijanje kao oblik kolektivne emocije, nego redukcionističko esencijaliziranje – pretvaranje sporta u zamjenski prostor za nerazriješene hegemonijske, političke, povijesne i socijalne konflikte. U takvom okviru, nogomet prestaje biti “najvažnija sporedna stvar na svijetu“ i postaje ozbiljno borbeno, društveno polje u kojem se reproduciraju obrasci netolerancije, nereda i simboličkog rata.

Nada i demokratizacija života

Pitanje demokratizacije Srbije i Hrvatske – ali i šireg postjugoslavenskog prostora – ne može se posmatrati samo kroz optiku navijačkog nasilja, nego upravo nasuprot njemu: kroz promociju svjesnosti,  kroz  jačanje građanske kulture, institucionalne odgovornosti i sposobnosti društvenih slojeva da prave jasne razlike između identiteta kao otvorenog, višeslojnog procesa i identiteta kao rigidne, isključive dogme. Bosanskohercegovačko iskustvo,  uprkos svim kolektivnim traumama, pokazuje da je zajednički život u različitostima moguć, ali samo onda kada se odbije ubojita logika homogenizacije i kada se razlika ne doživljava kao prijetnja, nego kao društvena vrijednost. Navijačke skupine mladih ljudi ne mogu i ne smiju biti borbene skupine fašističkih ideologija. Zloupotreba mladalačke energije za kriminalno nasilje rezultat je političkih ideologija koje nisu ostvarile svoje ratne ciljeve i koje se preko nasilja i mržnje održavaju na povijesnoj sceni. Naravno, većina mladih ljudi tek naknadno, kad sve prođe, shvati izmanipuliranost i svoju bijednu poziciju kada treba tražiti infrastrukturu za život dostojan čovjeka. Zato se događa razoran proces migracija i iseljavanja stanovništva ka razvijenim dijelovima svijeta.

Ali dok se dublji slojevi manipuliranja strahom i zabludama ne razotkriju, nasilje ostaje realna prijetnja, a ne samo potencijal niskog intenziteta.  Da li je moguće demokratizirati  ove prostore dekonstrukcijom etnopolitike i etnobanditizma? Ako je, kako bi rekao Derrida, demokratija uvijek “u dolasku”, onda ona možda  započinje u najbližoj blizini najveće opasnosti – tamo gdje se prekida automatizam mržnje, ali i tamo gdje se prepoznaju slojevi koji tom automatizmu prethode. U tom smislu, sociologija nogometnog navijanja nije ni osuda sporta ni dramatizacija incidenta, nego pokušaj nijansiranog razlikovanja razina: između politički vješto proizvedenih identitetskih borbi i nižih, psihosocijalnih vibracija koje se u određenim trenucima zgusnu u nasilje. Nasilje ima  vibracije i frekvencije na kojima funkcionira.

Bosna ipak potvrđuje da je zajednički život ljudi različitih etničkih karakterizacija nešto sasvim prirodno i normalno što se suprotstavlja fašizmu provincijalne bijede i djece koja su gurnuta u folk-kulturu, petparačke svjetonazore, život bez budućnosti i poneričku egzistenciju. Krivnja huškača, ideologa mržnje i zla, pisaca romanesknih formi i historičara bez metodologije, akademika “velike nacije” i državnog hegemonizma, neprestano se skriva od optike kritičkog uma koji dezavuira falsificirane identitete nesretnih balkanskih naroda u mrežama Velikih Igrača. I nikako da se dogodi oslobađanje od mitova “našeg slavnog plemena”!