Reimann opisuje svakodnevicu u kojoj jede jednostavne obroke, živi u hladnom stanu od 27 kvadrata i mora štedjeti na svemu što nije apsolutno nužno, piše njemački Focus.

- Mislio sam da će mi poslije pet decenija rada ipak ostati dovoljno za pristojan život. Kad sam dobio prvi penzioni obračun – ispod 1.000 eura – mislio sam da je greška - rekao je Reimann.

Njegova životna situacija dramatično se promijenila u odnosu na ranije godine. Nekada je imao uspješnu firmu s gotovo milion eura godišnjeg prometa, vlastiti dom i udoban život, ali privatni troškovi i kasnija prodaja imovine doveli su ga do oskudice. Danas ne može ni sebi priuštiti osnovne stvari poput naočala ili lijekova, zbog čega često mora birati između zdravlja i prehrane.

Reimann ističe da stanje u kojem se nalazi nije samo finansijsko, nego i socijalno – rijetko prima posjete, a društveni kontakti svedeni su na minimalno. Kritikuje sistem koji, prema njegovim riječima, zanemaruje starije osobe i stavlja ih u nehumane uslove, dok se bogati gotovo ne diraju. Jedina svjetla tačka u njegovom životu postao je humanitarni savez Lichtblick Seniorenhilfe e.V., koji mu je pomogao kupiti televizor i bicikl, te omogućio osjećaj dostojanstva i ljudskosti.

Priča Ulricha Reimanna ilustrira težak položaj mnogih njemačkih penzionera, koji i nakon cijelog života rada teško zadovoljavaju osnovne potrebe i često ovise o dobroti drugih ljudi ili humanitarnih organizacija.