Kao neko ko je rođen mnogo poslije ratova, mnogo poslije 1941. i mnogo poslije devedesetih, vjerovao sam da su to godine koje postoje samo u udžbenicima istorije. Mislio sam da je mrak tog vremena ostao tamo gdje mu je mjesto – u opomeni, u sjećanju, u tihom „da se nikad ne ponovi“. Ali slike iz Širokog Brijega uoči i za vrijeme koncerta Marka Perkovića “Thompsona” pokazale su mi da prošlost kod nas nikada ne ostaje samo prošlost. Grad obučen u crno. Mladi ljudi, moji vršnjaci, sa simbolima i porukama koje u sebi nose teret ideologija pod kojima su stradale stotine hiljada nevinih.

Čujem opravdanja „to je patriotizam“, „to je tradicija“, „to je muzika“. Teško mi je da u simbolima koji su vezani za najmračnije periode Drugog svjetskog rata vidim bilo šta što može biti čisto slavlje. Te slike u meni ne bude ponos, već nelagodu. Ne bude zajedništvo, već podjele.

Možda je najtužnije to što su u tim kolonama ljudi upravo mladi. Oni koji bi trebalo da grade mostove, a ne da se igraju uniformi prošlosti. Oni koji bi trebalo da budu generacija koja će reći: „Dosta je bilo mržnje.“ Umjesto toga, djeluje kao da se istorija romantizuje, kao da se bol pretvara u folklor, kao da se zaboravlja koliko je krvi proliveno pod tim istim parolama i simbolima. Kada pišem o zločinima nad mojim narodom, ne činim to iz mržnje, niti iz želje da raspirujem nove podjele. Pišem jer ne smijemo zaboraviti. Jer zaborav je plodno tlo za ponavljanje. Pišem da bismo sačuvali sjećanje na nevine, da bismo jasno rekli da se takvo zlo nikada, ni u mislima, ne smije opravdati, a kamoli ponoviti. Sjećanje nije osveta već sjećanje je odgovornost.

U posljednje vrijeme, zbog obaveza i objava vezanih za fakultet, ne uspijevam da se posvetim pisanju o stradanjima onoliko koliko bih želio.

A za takve teme potrebno je mnogo vremena, mnogo pažnje i mnogo izvora. I možda je najtužnije to što materijala ima previše. Žao mi je što uopšte postoji toliko dokaza, svjedočenja i priča o patnji, jer to znači da je bola bilo previše. Ali baš zato osjećam obavezu da, kad god mogu, podsjetim na to šta se dešavalo. Ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da bismo imali budućnost. Ne pišem ovo da bih bilo koga napao. Pišem jer me pogađa.

Pogađa me što na Balkanu i dalje tako lako posežemo za podjelama. Pogađa me što nam je lakše da izgovaramo stare uzvike nego da razgovaramo o budućnosti. Muzika bi trebala da spaja. Koncert bi trebalo da bude prostor radosti, energije i zajedničkog pjevanja. Ali kada atmosfera počne da liči na oživljavanje ideologija koje su donosile smrt i progon, onda to više nije samo koncert, to postaje poruka. A poruka koju ja, kao mlad čovjek, želim da čujem jeste da smo nešto naučili.

Da smo sazreli. Da razumijemo koliko je opasno igrati se simbolima koji su nekada značili strah.

Ne želim da živim u društvu u kojem se prošlost nosi kao modni detalj, a budućnost ostavlja po strani. Želim da živim u zemlji u kojoj će moj vršnjak, bez obzira kako se zove i kom narodu pripada, moći da se osjeća sigurno. U kojoj će istorija biti lekcija, a ne inspiracija za nove podjele. Ako moja generacija ne bude pisala o prošlosti, ne bude govorila istinu i ne bude čuvala sjećanje, onda rizikujemo da izgubimo i istinu i opomenu.

Jer prošlost nije tu da bismo je se stidjeli niti da bismo je uljepšavali, već da bismo je pamtili. Samo onaj ko pamti, može da razumije. Samo onaj ko razumije, može da sačuva budućnost. A ja ne želim da ćutim o onome što se dogodilo, jer ćutanje nikada nije donijelo ništa dobro, samo zaborav, a iz zaborava su uvijek počinjale iste tragedije, navodi Aleksandar Savić, Za pravdu i red, Banja Luka.