Piše: Nermin Tursić

U javnom prostoru Bosne i Hercegovine dominira teza da sudbina države zavisi od internacionalnog lobiranja, te da njen opstanak ovisi o angažmanima u svjetskim centrima moći, a da bi njena eventualna disolucija bila rezultat plaćenih političkih lobiranja. Takav narativ, iako politički efektan, pravno je neutemeljen i suštinski ponižavajući za samu ideju državnosti, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i svake druge države članice internacionalne zajednice. Stoga je kao takav neprihvatljiv, jer je suprotan razumu, ali i stvarnosti iz razloga što države ne nastaju i ne nestaju na osnovu PR strategija. Stoga i elementarno znanje počinje od pitanja šta zapravo čini jednu državu?

Naime, još od početka XX stoljeća u internacionalnom pravu postoji relativno jasan odgovor. Država mora imati teritoriju, stanovništvo, suverenu vlast i sposobnost da ravnopravno djeluje u intrnacionalnim odnosima. To je standard koji je propisan u “Konvenciji iz Montevidea” i Bosna i Hercegovina kao suverena država neosporno ih ispunjava.

Ugledni međunarodnopravni autor James Crawford, čije se djelo danas smatra referentnim u oblasti državnosti, naglašava da država postoji kao “činjenično-pravna realnost”. Dakle, njegovo učenje se odnosi na spoj efektivne vlasti i pravnog priznanja, a ne kao rezultat političkih simpatija ili kampanja. Drugim riječima, državnost nije stvar marketinga, već pravnog statusa. Sa tim u vezi mora se iznijeti opća činjenica da je Bosna i Hercegovina internacionalno priznata država i članica Ujedinjenih nacija. Taj status nije proizvod lobističkog ugovora, nego internacionalno-pravne činjenice.

Također postoje teorije koje državu definišu kao pravni poredak, a ne politički projekat. Naime, Hans Kelsen, jedan od najuticajnijih pravnih teoretičara XX stoljeća, državu je posmatrao kao pravni poredak koji važi i djeluje. Ako institucije funkcionišu i ako postoji ustavni okvir koji se primjenjuje, država postoji bez obzira na njene političke turbulencije. U slučaju Bosne i Hercegovine, njen ustavni kontinuitet potvrđen je Dejtonskim mirovnim sporazumom. Entiteti postoje na osnovu državnog ustava, a ne obratno. To znači da je država normativni okvir unutar kojeg se odvija politički život, a ne obrnuto.

Osim njega i Georg Jellinek je još ranije ukazivao da državu čine teritorija, stanovništvo i vlast. Kako vidimo niti jedan od tih elemenata ne uključuju lobističke kancelarije, zasnovane na komercijalnim uslugama koje su postale dominantna priča javnog prostora.

Iz kratkog pravno-terijskog uvoda, postavlja se suštinsko pitanje koje zaokuplja pažnju cjelokupne, opće i stručne BH javnosti, a ono glasi: može li se izlobirati nestanak države?

Činjenica je, da je lobiranje legitimno sredstvo političkog uticaja, naročito u državama gdje je institucionalizirano i zakonski regulirano. Države ga koriste kako bi unaprijedile svoje interese. Sva pozanta teorijska i praktična iskustva nam govore, da kao takvo može uticati na ton političkih odluka, na percepciju ili na diplomatsku dinamiku, ali ne može proizvesti niti ukinuti internacionalno priznatu državu.

S tim u vezi, niti James Crawford, niti Malcolm Shaw, kao što niti ijedna relevantna internacionalno-pravna doktrina ne poznaju mogućnost da se državnost izgubi zbog političke kampanje. Države prestaju postojati kroz rat, sporazum ili duboku ustavnu transformaciju, a ne kroz medijske ili lobističke aktivnosti. Tvrdnja da bi Bosna i Hercegovina mogla nestati zato što je neko angažovao određenu firmu u inostranstvu ne stoji niti pravno ni teorijski, a niti razumski.

Međutim, osnovni problem je što se slučaj Bosne i Hercegovine svodi na opasnost personalizacije državnosti, kao već etabliranog narativa. Za to je potrebno pojmovno objašnjenje. Naime, nije problem samo u pravnoj netačnosti, nego i u političkoj poruci.

Kada se sudbina države veže za ime jednog političkog aktera, šalje se poruka da su institucije slabe, a država krhka. Na taj se način potkopava povjerenje u ustavni poredak, snagu institucija, te se relativizira kategorija državnog suvereniteta. Kao protumjera takvom iracionalnom, dogmatskom narativu treba isticati činjenicu da država nije privatni projekat, niti je produžetak nečije političke karijere. Suverenitet ne pripada pojedincima, nego pravnom poretku i građanima.

Čak i Carl Schmitt, koji je suverenitet definirao kroz moć političke odluke u kriznim trenucima, suverenitet je vezao za političku zajednicu i vlast, a ne za privatne interesne strukture ili njihove personalne protagoniste. Upravo iz toga i proizilazi pojam stvarne/realne snaga državnosti kao činjenične kategorije.

Prema tome, država Bosna i Hercegovina može imati političke krize, institucionalne blokade i duboke podjele koje su rezultat moćnih pojedinaca, političkih partija ili koalicija, ali njihov krajnji domet su unutrašnje krize koje samo štete građanima. Zbog toga su postala predmetom dnevnopolitičkih borbi i njihova “naduravanja”. Kao takve ne utiču na internacionalno-pravni subjektivitet države, jer on nije tržišna kategorija. On proizlazi iz kombinacije ustavnog kontinuiteta, internacionalnog priznanja, efektivne institucionalne strukture i političke volje građana da očuvaju teritorijalni integritet.

Narativ da država opstaje zahvaljujući lobiranju je zapravo “narativ slabosti”, koji se samo svodi na očuvanje stečnih političkih položaja. Činjenica je suprotna. Suverenitet države se ne održava u lobističkim salonima, već u političkim institucijama i pravnom poretku. Jednostavno, državnost nije roba da se prodaje ili kupuje. Ona je pravna činjenica i volja realne političke zajednice, odnosno države.

Stoga je neophodno raspravu vratiti iz sfere političke dramatizacije i percepcije marketinga na teren prava. Bosni i Hercegovini ne treba mit o “kupljenom opstanku”, nego afirmaciju vlastite ustavne i internacionalno-pravne realnosti. Upravo tom činjenicom se mora snažno suprostaviti narativu “o srušenoj državi”, i to kao narativu slabosti, koji je postao politički alat i sredstvo za očuvanje stečenih pozicija u vlasti.

Na kraju možemo empirjski zaključiti, ako se negdje ruši država, onda se ruši u glavama onih koji politički profitiraju od takog senzacionalizma. Bosna i Hercegovina kao država opstaje na vlastitom pravnom poredku i općem unutrašnjem legitimitetu. To je ona snaga koja treba da neprestano ojačava kao garancija njene daljnje opstojnosti, nasuprot velikom trošenju javnog novca na antidržavni ili preciznije rečeno personalni PR.