Vladislav Jovanović, nekadašnji ministar vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije i jedan od najistaknutijih diplomata iz ere Slobodana Miloševića, preminuo je u 93. godini. Jovanović je ostao upamćen kao ključni akter srbijanske diplomatije devedesetih godina, zadužen za prezentovanje i odbranu tadašnjih državnih politika na globalnoj sceni, posebno u Ujedinjenim nacijama.

Povodom njegove smrti, vrh srbijanske vlasti uputio je telegrame saučešća, ističući njegovu profesionalnu karijeru. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, opisao je Jovanovića kao diplomatu „starog kova“ koji je uložio ogroman napor i znanje kako bi pozicionirao stavove zemlje u trenutku kada „svijet nije bio spreman da ih čuje“.

Diplomatija u službi odbrane ratnih zločinaca

Ipak, Jovanovićeva karijera nije ostala zabilježena samo kroz ambasadorske mandate, već i kroz njegovu aktivnu ulogu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu. Upravo taj „stari kov“ na koji se poziva srbijanski vrh, ogledao se u Jovanovićevom svjedočenju u korist svog nekadašnjeg šefa, optuženika za ratne zločine Slobodana Miloševića.

Osim odbrane Miloševića, Jovanović se pred sudom pojavio i kao svjedok odbrane Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske, koji je kasnije pravosnažno osuđen za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Tokom svog svjedočenja, Jovanović je uporno minimizirao ulogu Karadžića u ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, nastojeći relativizirati odgovornost tadašnjeg rukovodstva na Palama, piše Hayat.

Negiranje odgovornosti kao državni kontinuitet

Njegovi nastupi u Hagu, prema ocjenama analitičara, nisu bili iznenađenje, već logičan slijed zvanične politike Beograda. Jovanović je decenijama bio stub diplomatskih napora Srbije da se negira bilo kakva direktna veza države sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu i zločinima počinjenim u periodu od 1992. do 1995. godine.
Upravo je stari kov diplomate, kako ga je nazvao predsjednik Srbije, bio pred Haškim sudom kako bi svjedočio u korist svog nekadašnjeg šefa i ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegove ekspoziture u BiH Radovana Karadžića.

Jovanovićevo svjedočenje pred Haškim sudom, u kojem je stao u odbranu Miloševića i minimizirao ulogu Karadžića u ratnim zločinima počinjenim u BiH, nije nikakvo iznenađenje. Jer zvaničnici Srbije gdje god to mogu negiraju bilo kakvu vezu sa zločinima počinjenim u BiH za vrijeme agresije u periodu 1992.-1995.

Jovanović je 2005. svjedočio kao svjedok odbrane Miloševića kazavši kako nije znao za plan stvaranja Velike Srbije. Jovanović kao da nije bio jedan od bližih saradnika i visoki funkcioner tadašnjeg režima pa nije vidio šta se dešava u svijetu oko njega. Očito je „zaboravio“ i Miloševićev zapaljivi ratni govor na Gazimestanu (Kosovo) koji je ohrabrio Srbe da počine zločine ne samo nad Bošnjacima u BiH nego i Albancima na Kosovu.

U istom stilu je i branio stav da je rat u bivšoj SFRJ bio izazvan "nelegalnim otcjepljenjem" republika, a ne agresijom“. Kao diplomata i neko ko je obavljao značajne javne funkcije morao bi znati da je u slučaju BiH Badinterova komisja dala uslove koji se moraju ispuniti kako bi BiH bila priznata. Referendumom je BiH postala nezavisna država ali i meta velikosrpskih politika za koje je Jovanović tvrdio da ne zna da su postojale.

Pored svjedočenja u korist Miloševića Jovanović je isto uradio i 2013. godine kada je svjedočio u predmetu koji se vodio protiv Radovana Karadžića. Njegovi stavovi i tvrdnje da rukovodstvo s Pala, na čelu sa Karadžićem, nije željelo da se otcijepi od BiH nego da samo bude u Jugoslaviji su samo dio velikosrpske propagande u kojoj je duboko bio involviran i sam Jovanović.

Da čelnici s Pala nisu željeli otcjepljenje od BiH ne bi donijeli šest ključnih ciljeva u kojima se kaže da Srbi iz regiona trebaju živjeti u jednoj državi te da granica na Drini zapravo ne bi trebala postojati.

Jovanovićevo obmanjivanje Haškog suda nije stalo samo na ovome. Tokom svjedočenja Jovanović je iznio niz kontroverznih tvrdnji i laži kojima je optužio Bošnjake da su sami pucali na sebe odnosno na civile u Sarajevu. Ovakve laži su demaskirane pred Haškim sudom jer su čelnici bosanskih Srba osuđeni za napade na Sarajevo i zločine počinjene na Markalma. Ovakvim svjedočenjem, Jovanović je potvrdio ono što se već zna, da srbijanska propaganda ne odustaje od svojih ciljeva da optuži duge za počinjene zločine svojih snaga u BiH.

Iako ovakva propaganda može proći u Srbiji i u dijelu BiH gdje žive Srbi, u Haškom sudu to nije bio slučaj. U unakrsnom ispitivanju na suđenju Karadžiću, haški tužilac ga je suočio s navodima da se 1993. godine zalagao za "etničku homogenizaciju" teritorija zauzetih u Bosni i Hercegovini "u što kraćem roku". Jovanović je potvrdio da je zastupao takav stav, ali je tvrdio da pod tim nije podrazumijevao "upotrebu prisilnih sredstava, a kamoli činjenje zločina".

Ovakve izjave pred sudom u najmanju ruku izgledaju neozbiljne jer u vrijeme dizanja nacionalnih i etničkih tenzija ovako izgovorena riječ jedino asocira i poziva na činjenje zločina što je tadašnji režim u Srbiji podsticao. A Jovanović je bio dio tih struktura režima koji su podsticali Karadžića i ostale ratne zločince da čine genocid i etničko čišćenje nesrba u BiH kako bi zaokružili svoju hegemonističku politiku.

Odlazak Vladislava Jovanovića sa životne scene nipošto ne označava kraj propagande niti odustajanje od hegemonističkih ciljeva koje je Srbija zacrtala još devedesetih. Njegova smrt, umjesto pukog biološkog kraja jednog zvaničnika, treba poslužiti kao otrežnjujući podsjetnik: velikodržavne politike nisu umrle.

Danas svjedočimo opasnom kontinuitetu. Aktuelno rukovodstvo u Beogradu, ali i značajan dio onih koji se deklarativno protive režimu Aleksandra Vučića, zadržali su istu retoriku i teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Matrica je ostala ista, samo su akteri i okolnosti prilagođeni novom vremenu.

Upravo zato, edukacija mlađih generacija postaje ključni stub opstanka. Upoznavanje mladih sa stvarnom historijom BiH i ulogama ličnosti poput Jovanovića, koji su diplomatiju koristili kao alat za nanošenje štete našoj zemlji, nije stvar prošlosti, već pitanje buduće sigurnosti. Razumijevanje ovih procesa jedini je način da buduće generacije budu spremne adekvatno odgovoriti na izazove koji, sudeći prema nepromijenjenim namjerama susjeda, nažalost nikada ne prestaju.