Čini se da je sve izvučeno iz poznatog scenarija u kojem su samo glumci zamijenjeni - na antiruskim protestima popularni plakat čak ima i najzlobnije brkove 20. stoljeća fotošopirane na Putinovo lice. Ali postoji jedan protagonist koji neobično odgovara svojoj ulozi: Volodimir Zelenski.

Ovaj 44-godišnji bivši komičar koji je postao predsjednik pokazao je veliki patriotizam i hrabrost, spojivši svoju sudbinu sa sudbinom svojih sunarodnjaka na ulicama Kijeva, odbijajući otići uprkos zapadnjačkim ponudama zračnog prijevoza. Ako je on sada, kako je rekao, "meta broj 1" za Ruse, to je zato što je Ukrajinac broj 1. I ono što je vanredno, uistinu zapanjujuće u dugoj historiji, je da njegovo židovstvo nije stajalo na putu da bude prihvaćen kao simbol nacije.

U sovjetskom svijetu koji je oblikovao Zelenskog i njegove roditelje, Jevreji su doživljavani kao vječni autsajderi, mogući petokolumnisti, „kozmopoliti bez korijena“ Staljinove mašte. To je, naravno, bilo povrh života na mjestu gdje je oduvijek postojao posebno žestoki antisemitizam, naslijeđe pogroma i nacističke saradnje. Neposredno ispred zaraćenog Kijeva nalazi se Babi Yar, gdje je 33.771 Jevrej strijeljan i bačen u jarugu tokom dva dana 1941. godine. Ako je Zelenski sada postao sinonim za plavo-žutu zastavu svoje zemlje, to bi moglo biti znak neočekivanog ishod ovog sukoba zbog kojeg se Židovi konačno, nevjerovatno, osjećaju jedno sa zemljom koja ih je neprestano pokušavala ispljunuti.

Zelenski je odrastao u gradu Krivyi Rih na ruskom govornom području, u istočnom dijelu Ukrajine. Kao i većina sovjetskih Jevreja, njegovi roditelji su bili visoko obrazovani, ali i ograničeni u pogledu toga kamo bi ih njihove ambicije i učenje mogli odvesti. Otac mu je bio profesor matematike, a majka je studirala inženjerstvo. To su bile standardne karijere za određenu klasu sovjetskih Jevreja koji su znali da se ne mogu približiti nijednom od područja koja su oblikovala društvo i kulturu – jedno za drugim okretali su se primijenjenim naukama kao načinu da se istaknu.

Kad su ga pitali što mu je zapravo značilo njegovo jevrejstvo, Zelenski je bio bezobrazan. U intervjuu 2020. rekao je da dolazi iz “obične sovjetske jevrejske porodice”, dodajući da “većina jevrejskih porodica u Sovjetskom Savezu nije bila religiozna”. Ono što ovo skriva, međutim, je stvarnost da jevrejski identitet nije postojao u Sovjetskom Savezu, jer nije mogao.

Biti Jevrej od Staljinovog vremena pa nadalje značilo je imati pečat u internoj putovnici koji te označava kao takvog (kao što je također bio naznačen ukrajinski ili latvijski nacionalni identitet). Bilo je vrlo malo mogućnosti za jevrejsku zajednicu, vjersku praksu, ili čak goli kulturni izraz. Za razliku od Ukrajinaca i Latvijaca koji su imali nacionalnu domovinu unutar sovjetskog carstva gdje su određeni stepen kulture i jezika bili dopušteni sve dok se držao linije komunističke partije, Jevreji nisu imali ništa od toga. Sinagoge su uglavnom bile zatvorene ili pune doušnika KGB-a. Do kasnih 1980-ih, okupljanje za nešto tako bezazleno kao što je pashalni seder bio je praktički subverzivni čin, a podučavanje hebrejskog jednostavno nije bilo dopušteno.

U vrijeme kad je Zelenski postao punoljetan, tri ili četiri generacije sovjetskih Jevreja doživjele su svoj jevrejski identitet kao praznu stvar, ništa osim crne oznake na pasošu i osjećaja narodnosti rođenog iz isključenosti i statusa drugog reda. Sve to vrijeme, bez obzira na to koliko su bili uvučeni u Puškina, nikada nisu mogli u potpunosti tražiti bilo koju drugu nacionalnu odanost. Kad je Sovjetski Savez 1970-ih počeo popuštati pred pritiskom da dopusti Jevrejima da emigriraju, mnogi su iskoristili priliku da to učine, čak i oni matematičari i inženjeri koji su dosegli dopuštene visine. Do ranih 1990-ih, netom nakon raspada Sovjetskog Saveza, dopušteno curenje je postalo potop, a oko 1,5 miliona otišlo je u Sjedinjene Države i Izrael.

Zelenski i njegova porodica bili su dio nekoliko stotina hiljada Jevreja koji su ostali, zadovoljni asimilacijom u postsovjetskom svijetu, u kojem je Zelenski postigao uspjeh, prvo kao glumac, a zatim i kao političar. Dva su se presudna trenda dogodila tokom proteklih 20 godina, a oba su promijenila status Jevreja u Ukrajini. Prvo, kraj Sovjetskog Saveza omogućio je da malo zraka uđe u život jevrejske zajednice za one koji su ostali. U istočnoukrajinskom gradu Dnipru, nedaleko od mjesta gdje je Zelenski odrastao, sada postoji 10 sinagoga i ogromni društveni centar pod nazivom Menorah, otvoren 2012, koji navodno služi 40.000 ljudi dnevno – iako u Dnipru živi samo 60.000 Židova. Anketa koju je 2019. proveo Pew Research Center pokazala je da je Ukrajina najviše prihvatala Jevreje među svim zemljama srednje i istočne Evrope.

Kako su se otvarale nove prilike za jevrejstvo, proteklo je desetljeće također vidjelo slučajeve kada su Jevreji bili na prvoj liniji odbrane demokratske i slobodne Ukrajine. Istaknuti aktivisti Jevreji sudjelovali su u demonstracijama na Euromajdanu 2013. koje su prisilile zbacivanje proruskog predsjednika Viktora Janukoviča početkom 2014. Kasnije te godine, jevrejski guverner Dnjepropetrovske regije osnovao je i lično pomogao u finansiranju policije za odbranu od ruske podrške separatisti na istoku.

Politički uspon Zelenskog također se dogodio u tom kontekstu. Retrospektivno je nevjerovatno da je lik kojeg je igrao na televiziji u seriji Sluga naroda – uloga koja je nagovijestila njegov stvarni uspon na predsjedničku funkciju – niko čiji uspon počinje kada se snimi privatna priča i postane viralna. Ali postoji svojevrsna logika u ovoj podudarnosti. Zelensky je privukao pažnju Ukrajinaca izigravši ono što je tradicionalno bio dio Jevreja: autsajdera. U ovom slučaju, ono što su Ukrajinci vidjeli u ovoj usamljenoj figuri koja lupa po prozoru bili su oni sami, u borbi, pokušavajući zadržati svoj nacionalni identitet usred rastućih prijetnji njihovoj nezavisnosti. Možda je upravo ovaj aspekt njegovog jevrejstva i način na koji je došao u vezu s onim ukrajinskim tjeskobama učinio tako iznenada popularnom osobom, osvojivši 73 posto glasova na svojim izborima 2019. godine.

U danima rata i neizvjesnosti, činjenica da je Jevrej došao predstavljati borbeni duh Ukrajine pruža posebnu vrstu nade. Uz sve ono što se čini da se ponavlja – vojnu agresiju, napad na slobodu – postoji i nešto novo: uključivanje i prihvatanje na mjestu gdje se to nekada činilo nemogućim.

Stoga, ne slušajte laži ruske propagandene mašinerije. Ovo je prava istina.

(SB)