Posljednja sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva izazvala je značajnu pažnju i niz zanimljivih komentara. Na inicijativu Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) izglasan je prijedlog kojim bi se inicirala izgradnja spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku Franz Ferdinand i njegovoj supruzi Sofiji, piše Stav.ba.

Prije nego što se osvrnemo na samu inicijativu i komentare koji su uslijedili, vrijedi spomenuti nedavnu emisiju srbijanske državne televizije pod naslovom Magle kriju uspomene. U emisiji se tvrdi da je jedna od uspomena koju je magla prekrila – most Gavrila Principa – te da mu je promijenjen naziv u Latinsku ćupriju. Daljnji komentari u emisiji povezivali su austrougarsku prošlost s Adolfom Hitlerom, ističući da su Nijemci 1941. uklonili stope Principa. Iz takvih prikaza, kako naglašavaju analitičari, slijedi i poznati obrazac: Srbi, kroz historiju, ali i danas, prikazuju se kao "antifašisti" i borci za slobodu, dok Bošnjaci, Hrvati i Albanci bivaju prezentirani kao nasljednici gubitničkih ideologija Drugog svjetskog rata, "nacistički", "fundamentalistički" ili "teroristički" orijentirani. U ovom okviru, srpska politika se konstruira kao prirodno slobodarska, dok se protivničke strane diskreditiraju.

Ipak, uspomene se još uvijek naziru. Srđan Mandić i nekoliko budnih čuvara naslijeđa Gavrila Principa pokazali su zabrinutost i budnost, poručujući da okupator ne smije i ne može proći. Mandić nije ulazio u detaljniju elaboraciju, ali na temelju iznesenih argumenata može se zaključiti da su, prema njegovim tvrdnjama, nakon austrougarskih okupatora došli srpski osloboditelji. 

Ako smo već protiv mrskog okupatora i njegovih spomenika Ferdinandu, onda, kako bi ostali dosljedni i odani "slobodarskom duhu" Gavrila Principa, ne bi bilo zgoreg razoriti ono što je okupator sagradio. Počnimo dakle od Beledije (Vijećnice), pa na dalje. Možda bismo se upravo tako najbolje zahvalili Gavrilu Principu.

Naravno, iz srpske nacionalno-političke perspektive razumljivo je da je Gavrilo Princip slavljen i veličan kao heroj. No, svaka priča ima dvije strane. Pokojni profesor Ivo Banac u jednom od svojih radova ističe da je austrougarsko zaposjedanje Bosne imalo spasonosni karakter, naročito za Bošnjake. Kada se uzme u obzir da je alternativa bila širenje srpske države i srpska okupacija, jasno je što je bilo 'manje zlo'. Pritom se ne smije zaboraviti deosmanizacija Balkana i sudbina muslimana na prostoru današnje Srbije, koji su bili prisilno progonjeni i ubijani.

Bizantska rabota imala je svoju epizodu i u austrougarskom razdoblju, kada se kroz razna vršljanja nastojalo prikazati Austrougarsku kao 'muslimanomrzačku i katoličkom prozelitizmu' sklonu monarhiju.

Ademaga Mešić, muslimanski mecena, među prvima je uočio i kontinuirano upozoravao na srpske podvale u tom razdoblju. Navodio je, primjerice, kako pravoslavci ubacuju među muslimane mantru da ne šalju djecu u škole, jer su nevjerničke, i da se trebaju seliti u Osmansko carstvo, jer im ovdje "nema selameta pod Austrougarima".

Ako bismo lakonski trebali izdvojiti ključnu pozitivnu stavku austrougarske vlasti, to bi bila granica na Drini. Od prvog srpskog ustanka, preko balkanskih ratova, srpski se geopolitički prostor stalno širio, da bi 1918. kroz Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca dobio konačnu formu. I tu dolazimo do ključnog momenta kada govorimo o ideji jugoslavenstva: tvorac Jugoslavije nije Tito, već kralj Aleksandar, a rodni list te države nalazi se u Beogradu. Ideja bratstva i jedinstva, pomirenja ratnih neprijatelja, brisanja starih granica i koncept jugoslovenske nacije – sve je to u velikoj mjeri prepisano iz Kraljevine i stvoreno na krilima pobjede srpske vojske iz 1918.

Napadi na inicijativu za izgradnju spomenika Franzu Ferdinandu i Sofije, i svođenje cijele priče na 'okupatora', otvaraju pitanje: trebamo li onda prognati sve okupatore iz historijskog, kulturnog i simboličkog života?

Kako gledati činjenicu da je u razdoblju prve Jugoslavije počinjeno mnogo zločina nad muslimanima, uključujući oduzimanje imovine i prisiljavanje djece da sudjeluju u proslavama srpskih vjerskih praznika?

Situacija nije bila ništa bolja ni u komunističkoj Jugoslaviji, koja je promijenila ideološki smjer, ali ostala u biti srpska. Već odmah nakon uspostave komunističke diktature, veliki broj nesrpskog stanovništva, koje nije imalo nikakve veze s događajima Drugog svetskog rata, završio je u masovnim grobnicama ili komunističkim kazamatima. I sudbina je zadesila najplodonosniji dio bošnjačke društveno-političke elite, koju su komunisti označili kao reakcionare, klasne neprijatelje i izdajnike.

Komunističke vlasti nisu dosljedno sprovodile pravo naroda na samoopredjeljenje, a Tito je već tada naglašavao da "novonastale granice ne razdvajaju, nego spajaju naše narode". U Bosni i Hercegovini su, prema prvim aktima i uredbama, formalno priznate dvije nacije – Srbi i Hrvati – dok su muslimani klasificirani kao "nesumnjivo slovenske rase".

Srpski pravopis imao je prednost, a kulturno-obrazovni sadržaji afirmirali su Miroslavljevo jevanđelje, Dušanov zakonik i Tvrtka kao sljedbenika srpskih vladarskih tradicija, dok je utjecaj Osmanskog carstva prikazivan negativno.  Čak su i gusle uvedene u garnizone Jugoslovenske armije u BiH kao instrument "kulturno-prosvetnog rada", gdje su se afirmirale figure poput Starca Vujadina i Miloša Obilića. Ulice su nosile imena povezana sa Srbima; primjerice, kod Bistričkog trga u Sarajevu ulica je nazvana po Živanu Ranković, oficiru koji je 1918. ušao u grad i ozvaničio srpsku okupaciju.

Naša društvena scena i dalje oskudijeva u argumentiranim, višeslojnim raspravama, što dodatno otežava neutralno sagledavanje ovih tema. Mi i dalje svoju historiju motrimo kroz jugoslovensku optiku, koja je uvijek bila antibosanska i antimuslimanska.