Prvi mart 1992. godine je dan kad je održan referendum o nezavisnosti 1992. godine na kojem su se građani naše domovine većinski izjasnili da žele nezavisnu, suverenu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu.

Njihova volja je ispoštovana. Bosna i Hercegovina je stekla svoju nezavisnost, na temeljima državnosti koja joj je data odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) s njegovog prvog zasjedanja 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu.

Tim povodom za Radiosarajevo.ba je govorio jedan od savremenika referenduma o nezavisnosti koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, akademik Mirko Pejanović.

Istaknuti akademski radnik, koji je u tom periodu bio i politički angažovan, govorio o svojim sjećanjima na referendumski period i svemu što mu je prethodilo, paralelama sa periodom nakon agresije i današnjim vremenom, kao i o tome kako generacije koje dolaze mogu očuvati tekovine nezavisnosti stečene prije 34 godine

Pejanović se prisjeća da je to bilo prelomno vrijeme u disoluciji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i za Bosnu i Hercegovinu otvoreno pitanje njene političke budućnosti.

"Bilo je pitanje hoće li biti svoja na svome, hoće li nastaviti historijski razvoj svoje državnosti koja je bila razvijena kao i u drugim jugoslovenskim republikama. Da bi nastavila taj historijski put razvoja svoje državnosti, trebalo je odlučiti demokraski o državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine u tom takvom i političkom i društvenom i historijskom stanju", započeo je razgovor Pejanović.

Ističe da je i kao građanin, i kao politički angažovana osoba, uzeo učešće u referendumu.

"Bio sam građanin Sarajeva, bio sam predsjednik jedne opozicione stranke, Stranke demokratskih socijalista, i učestvovao sam u svim procesima da se dođe do odluke o referendumu i kao građanin sam sa mojom porodcom na području Breke, odnosno Podhrastova, izašao na referendum i glasao", prisjetio se Pejanović.

Na pitanje zašto je glasao, istaknuo je da je suština njegove odluke bila sadržana u samom referendumskom pitanju.

"Glasao sam da odgovorim na pitanje koje je bilo kao referendumsko, a to je jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda, tada muslimanskog, danas bošnjačkog, srpskog i hrvatskog i ostalih koji žive u Bosni i Hercegovini. Više od 99% onih koji su glasali na referendumu, izjasnilo se pozitivno ovom referendumskom pitanju i bili su za to da njihova domovina dobije status suverene i nezavisne države. I rezultat tog referenduma koji je bio pod međunarodnom kontrolu bio je osnova da Bosna i Hercegovina dobije međunarodno priznanje", rekao je Pejanović.

Demokratija i tradicija antifašizma

Dimenzija demokratske osviještenosti građana da svojim bićem i udruženošću sa drugim građanima rješavaju svoju sudbinu, okrećeš se budućnosti ili ostaješ u prošlosti, tada je bila presudna.

"Ovdje su najvažniji bili građani u Bosni i Hercegovini. Oni su izašli na referendum. Oni su u tih mjesec dana, kada je stanje zaista bilo teško, posebno u Hrvatskoj, iznenadili sve one koji su bili sumnjivi tome da neće biti ništa od referenduma. U tom demokratskom raspoloženju građana demokratskom, a i patriotskom, ima nešto što nije samo kakve su bile stranke i sistem, nego je postojala jedna tradicija u Bosni i Hercegovini, koja se manifestovala i u odbrani BiH kasnije. To je tradicija antifašizma. Građani su u svjesnosti s time pokazali svoju odlučnost da odlučuju o svojoj sudbini, svojoj budućnosti i da štite vrijednosti i demokratije i antifašizma koji je omogućio i unutar koga je iskovana državnost Bosni i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu.

Nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine uslijedila je brutalna agresija, iznutra i iz vana, na našu domovinu.

Agresija je okončana Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini koji je dogovoren u Dejtonu, a potpisan u Parizu. Naša država je dobila specifično ustavno-pravno uređenje, ali se njena suština nije promijenila", tvrdi Pejanović. 

U usporedbi sa početkom 1992. godine, krajem 1995. godine i današnjim vremenom, Pejanović ističe da je vrlo važan datum, kojeg se ne može zaobići u priči o referendumu za nezavisnost, i 25. novembar 1943. godine.

"To je bilo historijski također veliki preokret, da dobije status federalne državne jedince, da dobije status države unutar jedne federacije. I oko tog pitanja je bilo mnogo toga otvoreno, ali na kraju je odluka donesena i potvrdio je AVNOJ, koji je konstruisao novu jugoslovensku državu", pojasnio je Pejanović.

On je podsjetio na zahtjev delegacije rukovodstva ZAVNOBIH-a da BiH dobije status federalne jedinice, o čemu su bila podijeljena mišljenja unutar AVNOJ-a. Ključnu riječ dao je Josip Broz Tito, koji je na sastanku sa Rodoljubom Čolakovićem i Avdom Humom, te na kojem je bio prisutan i Edvard Kardelj, istaknuo dvije važne činjenice.

"Narodi Bosne i Hercegovine su uzeli masovno učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi i dali su velike žrtve, rekao je Tito, i dodao da su oni svojom borbom izvojevali da imaju pravo na svoju federalnu državnu jedinicu koja će biti ravnopravna Srbiji i Hrvatskoj. Tito nije išao da spominje druge republike. Zašto? Zato što je sa tim činom stavljena tačka na jedno historijsko pitanje, a ono je cijeli jedan vijek postojalo, a to je čija je Bosna, kome će Bosna pripastiti, i kako može ona sama sa sobom", pojasnio je Pejanović.

On dalje dodaje da se Bosna i Hercegovina 45 godina razvijala u snažnu federalnu državnu jedinicu i imala je veliko jedinstvo naroda i građana, napredak u razvoju, do dolaska 1992. godine kada je Radovan Karadžić zaprijetio da, "ukoliko ne želite Jugoslaviju, onda ćete nestati".

"Sve je to otišlo u maglu, sa velikim žrtvama, a zna se gdje je Karadžić sada. Dakle, taj referendum je bio neka vrsta reafirmacije principa ZAVNOBIH-a. Mi smo svoji na svome i nećemo da nikome budemo počinjeni. Hoćemo da budemo ravnopravni", istaknuo je Pejanović.

Amanet budućim generacijama

Pejanović se podsjetio na sam period otpora agresiji i odbrane domovine, ističući da je "legitimitet državnog rukovodstva koje je rukovodilo odbranom bio očuvan zahvaljujući podršci opozicionih, ljevičarskih i demokratskih partija."

"Dejtonski sporazum nije samo donio zaustavljanje rata. Donio je angažovanje međunarodne zajednice u izgradnje mira u BiH i izgradnje države BiH i donio je jedan geopolitički okvir da se BiH u miru provodi projekat integracije UE i NATO. I to je ono što će BiH dovesti u veliku luku mira, prosperiteta i napretka zajedno sa svim europskim zemljama", ističe Pejanović.

Dodao je da na mlađim generacijama ostaje svijet. Njegova generacija je, tvrdi Pejanović, učinila sve što je mogla, pa i više od toga, ali na mladima je da, prije svega, usvoje historijska znanja i činjenice.

"Kad je šta nastalo, kako je nastalo, kako je moglo biti ili ne biti i koji su glavni sudionici tog historijskog kretanja. Tada je bilo vrlo teško reći šta će biti, bio je rat, ali sačuvali smo državu i borili se, izborili se. Dakle, treba se boriti za napredak, za znanje, za europsku Bosnu i Hercegovinu. Ono što fali kod mladi ljudi jeste izaći na izbore i glasati uvijek za najproduktivniju, najuspješnju elitu za donošenje i provođenje zakona koji nas dovode do Brisela i uključuju u Europsku uniju. Mi smo zemlja koja ima bogatstva, brojna bogatstva prirodna, ima bogatstva u ljudima, u vitalnosti ljudi. Mi smo dio tog prostora i tako treba da gledamo na svoju budućnost. Budućnost je ono što osvojimo", istaknuo je Pejanović.

Na kraju razgovora je objasnio zbog čega je Bosna i Hercegovina sa svim svojim posebnostima privlačna svijetu.

"Pa to je jedno multietničko društvo, to je jedna historijska zemlja koja je razvijala vijekovima multikulturalnost i zajednički život i multietnički život naroda koji su u njoj živjeli i razvijali odnose tolerancije i komšiluka kako nigdje u svijetu nema. I mi to moramo čuvati. To ljudi znaju cijeniti u cijelom svijetu, i u europskim strukturama, i imajmo to u vidu - da je svetinja imati slobodu, imati ravnopravnost i imati državu koja štiti tu ravnopravnost", zaključio je Pejanović.