Još 2006. godine tadašnji premijer RS-a Milorad Dodik potpisao je lobistički ugovor sa kompanijom Captiol Links koji su služili kao specijalni predstavnici RS-a u Sjedinjenim Američkim Državama te radili na projektu direktnog predstavljanja entiteta članovima Kongresa, američkim ministarstvima i agencijama te međunarodnim organizacijama poput Svjetske Banke ili Međunarodnog monetarnog fonda.

2008. godine Vlada Republike Srpske na čelu sa Miloradom Dodikom potpisala je ugovor sa kompanijom Dewey & LeBoeuf na period od godinu dana uz mjesečnu naknadu od 175.000 dolara kako bi radili na pravnoj i diplomatskoj strategiji zaštite prava Republike Srpske u pogledu aktivnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.

2011. godine Ministarstvo ekonomskih odnosa i regionalne kooperacije RS-a potpisalo je sporazum sa The Laurus Group LLC za pružanje usluga zagovaranja pred američkim zvaničnicima, bez detaljnijeg obrazloženja.

Aktuelna članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, najodaniji Dodikov kadar, također je 2021. godine potpisivala lobističke ugovore sa američkim kompanijama koje su se ticale upoznavanjem članova američke vlade, kongresa, medija o "objektivnoj raspravi koja se tiče najprimjerenije i funkcionalne strukture za Bosnu i Hercegovinu, a koja se odnosi na alokaciju odgovornosti između centralne vlasti i entiteta", piše Stav.ba.

Sredinom 2025. godine potpisan je lobistički ugovor sa kompanijom Becker & Poliakoff iz Washingtona u vezi sa poboljšanjem imidža Republike Srpske i rada na promociji dijaloga sa Trumpovom administracijom 2.0. Cilj lobiranja je i javno preispitivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama nakon "30 godina praktičnog iskustva pod tim uređenjem", posebno uzimajući u obzir Anex 10 koji se tiče uloge, preporuka i odluka Visokog predstavnika.

Becker & Poliakoff radili su i na promoviranju političkih narativa RS-a kroz medijske nastupe, praktično djelovanje lidera i rad istraživačkih centara.

Sa kompanijom Law PLLC Republika Srpska je potpisala ugovor o pružanju pravnih savjeta u vezi OFAC-ovih (Ured za kontrolu strane imovine ministarstva finansija SAD-a) sankcija koje su nametnute Miloradu Dodiku, tada u svojstvu predsjednika RS-a, ali i drugih, a koje su okarakterizirane kao "usmjerene protiv demokratski izabranih zvaničnika".

Lobiranje je bilo usmjereno na State Department i ministarstvo finansija kako bi se ponovno procijenilo dejstvo sankcija protiv Dodika, ali i "građana RS-a".

"Kako bismo ohrabrili State Department da evaluira materijale koji pokazuju religijski progon onih u Republici Srpskoj kroz duboki, sistematski napor da se potisne nacionalni identitet i erodiraju judeo-kršćanske vrijednosti te da se prepoznaju pokušaji da se homogeniziraju nacije pod neizabranom, birokratskom kontrolom, prijeteći kulturnim i religijskim osnovama koje vežu saveznike poput SAD-a, Izraela i Republike Srpske".

Ugovor o lobiranju od prije 15 dana potpisan je sa kompanijom Lucas Compton LLC i odnosi se na davanje savjeta o specifičnim akcijama koje trebaju biti poduzete ka političkim liderima unutar SAD-a, međunarodnoj zajednici i Evropskoj uniji te koje odluke predstavnici RS-a trebaju donositi kako bi suprotno konvencionalnim savjetima ojačali svoj narativ.

Cilj ovog lobiranja je da se dođe do članova Izvršnog Ureda Predsjednika SAD-a do decembra 2026. godine za što će se mjesečno plaćati 40.000 dolara iz budžeta RS-a.

Za to vrijeme, ne postoji niti jedan aktivan ugovor sa lobističkim kućama koje će predstavljati interese države Bosne i Hercegovine.

Za gotovo dvije decenije, Republika Srpska je izgradila paralelni diplomatski aparat u Sjedinjenim Američkim Državama, oslanjajući se na mrežu lobističkih kuća, pravnih ureda i savjetnika koji su redovno angažovani iz budžeta entiteta. Kontinuitet tih aktivnosti pokazuje da se ne radi o povremenim ugovorima, već o dugoročnoj strategiji međunarodnog političkog pozicioniranja, često u direktnoj suprotnosti sa zvaničnom vanjskom politikom Bosne i Hercegovine.

Entitet RS je, kroz lobističke kanale, pokušavao oblikovati narativ o Bosni i Hercegovini kao labavoj zajednici entiteta, pri čemu se Dejtonski mirovni sporazum interpretira selektivno. Vlasti RS-a insistiraju na jačanju entitetske autonomije, uz istovremeno osporavanje mehanizama međunarodnog nadzora.

Posebno je indikativno da se u gotovo svim ugovorima kao ključne mete navode američki Kongres, State Department, Ministarstvo finansija SAD-a i Ured predsjednika SAD-a,

U tom kontekstu, retorika o "religijskom progonu" i "odbrani judeo-kršćanskih vrijednosti" predstavlja pokušaj ideološkog pozicioniranja RS-a jasnim pomakom sa pravnog i ekonomskog lobiranja ka identitetskom narativu.

Još je simptomatičnije to što Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznata država i potpisnica Dejtonskog sporazuma, nema nijedan aktivan lobistički ugovor koji bi artikulirao državne interese u Washingtonu.

Dok entitet ulaže sistemski napor na izgradnji sopstvene međunarodne mreže utjecaja, država ostaje bez organizovane strategije.

Time se otvara suštinsko pitanje,  da li svjedočimo postepenoj normalizaciji prakse u kojoj entitet nastupa kao subjekt međunarodnih odnosa, mimo ustavnih nadležnosti države?

Ako je suditi prema dosadašnjem kontinuitetu ugovora, od 2006. do danas, odgovor se nameće sam.