Desilo se to prije 23 godine, u februaru 2003. godine, prije nego što se fenomen poznat kao "polarizacija" ukorijenio i praktično "katapultirao" koncept tzv. širokog konsenzusa u historijske knjige. CIS, španski statistički ured, pitao je gotovo 2.500 građana za njihovo mišljenje o vojnoj intervenciji u Iraku koju je pripremala administracija Georgea W. Busha, a podržavala španska vlada, koju je tada vodio José María Aznar iz Narodne stranke (PP). Rezultat je bio jedan od onih međustranačkih sporazuma koji su danas tako rijetki. Na svakih deset ispitanika njih devet odbacilo je ideju o ratu. To odbacivanje se prelilo na ulice, s masovnim demonstracijama koje su mobilizirale više od tri miliona ljudi pod sloganom "Ne ratu".

To je isti slogan koji je premijer Pedro Sanchez iz Socijalističke stranke (PSOE) u srijedu ponovio, potpuno namjerno, u obraćanju kako bi objasnio svoju odluku o odbijanju korištenja zajedničkih vojnih baza u Roti i Moronu od SAD-a za napad na Iran.

- Stav vlade može se sažeti u ove riječi: "Ne ratu" - rekao je.

Ovo odbijanje navelo je američkog predsjednika Donalda Trumpa da zaprijeti Španiji trgovinskim embargom, donosi Stav.ba pisanje španskog lista El Pais.

Sanchezov stav u prvi plan stavlja historijski zahtjev visoke simboličke vrijednosti, posebno za političku ljevicu, koju su prije 23 godine – kao i sada – gotovo svi smatrali osuđenom na propast na predstojećim izborima, ali koja se ujedinila oko zajedničkog cilja i na kraju ostvarila neočekivanu pobjedu na izborima sljedeće godine.

- Paralele su toliko jasne da se praktično same povlače. Premijer treba samo izgovoriti te riječi da bi se gotovo svi sjetili i osjećaja jedinstva koji je pokret izazvao i onoga što je značio rat u Iraku – invazija bez odobrenja UN-a, Evropa koja deceniju pati od terorizma, rastuće cijene energije...

- Pokret "Ne ratu" ima karakteristike koje bi mogle mobilizirati ljevicu i barem uznemiriti desnicu. Među tim karakteristikama je i oslanjanje na rašireni antiamerikanizam, zbog čega je nepopularno izgledati podređeno SAD-u. Nadalje, koristi se nepopularnošću Donalda Trumpa. Ali niko ne bi trebao očekivati trenutne efekte. To je ideja kojoj će trebati vremena da dobije na zamahu i neće zaustaviti određene trendove glasanja koji pogoduju desnici i krajnjoj desnici - kaže izvor upoznat sa Sanchezovim naporima da poveže 2003. s 2026. godinom.

Carmen Lumbierres, profesorica političkih nauka na univerzitetu UNED, vidi jasne namjere u oživljavanju slogana "Ne ratu".

- Usmjeriti emocije birača, posebno progresivnih, u trenutak pobune protiv laži PP-a i protiv neopravdanog rata, povlačenjem paralele - kaže ona.

Međutim, ova stručnjakinja smatra da je prošlo previše vremena da bi to bilo uistinu efikasno.

- Ni sastav zemlje ni njene brige nisu iste. Ono što gura glasače udesno, posebno među mladima, i što rasplamsava društvene mreže, nije odbacivanje podložnosti SAD-u ili ilegalna invazija, već odbrana zapadnog identiteta od islama, predstavljenog kao prijetnja - dodala je.

NATO, Bush, Trump

Gaspar Llamazares, bivši lider političke grupe Ujedinjena ljevica (IU), primjećuje da je glavna razlika u tome što danas postoji "globalni nered" uzrokovan "globalnom krajnjom desnicom" koja tada nije postojala. A ključna figura ove "globalne krajnje desnice" je Trump, koji ima loše ocjene u Španiji kada je riječ o odobravanju njegovih poteza – 76,5 posto ispitanika CIS-a za njihov februarski barometar izrazilo je negativno mišljenje o njemu. Gotovo 80 posto ga vidi kao opasnost za svjetski mir. Percepcije o Trumpu kvare i sliku o njegovoj zemlji. Između aprila 2024. godine, s Joeom Bidenom na vlasti, i juna 2025. godine, s Trumpom već na vlasti, postotak onih koji SAD vide kao prijetnju Španiji gotovo se učetverostručio, porastavši sa 5 posto na 19 posto, prema barometrima Elcano Royal Instituta.

Abdon Mateos, profesor savremene historije na UNED-u, smatra da je Trumpova nepopularnost jedan od faktora koji bi mogli doprinijeti efikasnosti pokreta "Ne ratu" u Španiji. Po njegovom mišljenju, privlačnost je još dublja.

- U Španiji je oduvijek postojala pacifistička supkultura koja se protivi vojnim intervencijama - primjećuje jedan od vodećih stručnjaka za historiju Socijalističke stranke posebno i španske ljevice uopće. Kaže da se ta "pacifistička" podstruja jasno pojavila u dva navrata – prvo, demonstracije 1986. protiv članstva Španije u NATO-u; drugo, protesti protiv rata u Iraku 2003. godine.

Njegov kolega Juan Sisinio Perez Garzon, profesor emeritus historije na Univerzitetu Castilla-La Mancha, vjeruje da su demonstracije 2003. bile izraz duboko ukorijenjene osobine u španskoj političkoj kulturi – odbacivanje američkog imperijalizma.

- Ne bih toliko govorio o pacifizmu koliko o antiimperijalizmu. Jer, ako pogledate, nije bilo snažne reakcije na promjenu stava o Sahari, koja bi trebala mobilizirati istinski pacifističko društvo. Niti bih govorio o odbacivanju svakog imperijalizma, jer ruski imperijalizam jedva izvodi ljude na ulice. Onaj koji uzrokuje odbacivanje je američki imperijalizam. A protivljenje je veće ako se Španija čini podređenom. Ako je pokret "Ne ratu" iz 2003. godine dobio takvu jednoglasnost, to je zato što se pozivao na difuzno odbacivanje američkog imperijalizma koje vodi porijeklo iz Kubanskog rata, koji SAD-u daje lošu reputaciju čak i u sektorima desnice. To je ono što Sanchez želi povratiti kada sada kaže "Ne ratu" - istakao je.