Razgovarala: Sanela Gojak

Donald Trump je rekao kako smatra da je vojna operacija u Iranu uglavnom ostvarila svoje ciljeve. “Daleko smo ispred plana”, poručio je, dodavši da vjeruje kako bi sukob mogao završiti “vrlo brzo”.

Profesor međunarodnih odnosa i geopolitike na Internacionalni univerzitet u Sarajevu (IUS) Jahja Muhasilović u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” kaže da povratak dijalogu stidljivo najavljuju SAD i Iran. “Izrael je jedini koji to u ovom trenutku izbjegava, iako Izrael dobro ne stoji u ovom ratu. Međutim, Iran to uslovljava dosta visokim zahtjevima. Jedan od tih uslova je da se Amerikanci povuku totalno iz regije, da zatvore svoje baze, te zaustave neprijateljsko djelovanje prema Iranu”, kaže profesor Muhasilović.

Rekli ste u analizi da ovim ratom Izrael zapravo gura arapski kapital prema Turskoj i da bi Ankara, ako ostane po strani, mogla izaći kao regionalni hegemon. Kako gledate na tu tezu, posebno nakon ispaljivanja projektila iz Irana na Tursku na koje je reagirao NATO?

Jedino što u ovom trenutku Izrael može izvaditi iz nepovoljnog regionalnog ambijenta je da izazove sukob između Irana i Turske. Za tim u ovom trenutku Izrael vapi, jer ne može da se nosi sa Iranom. Ukoliko bi Tursku aktivno uključili u ovaj sukob, to bi im olakšalo zadatak sa Iranom, ali bi oslabilo Tursku koju smatraju svojim dugoročnim neprijateljem broj jedan.

Iz tog razloga će se Izrael potruditi da dođe do bilo kakve eskalacije između Irana i Turske. Stoga sumnjam da je ovo izazvano od strane Izraela, jer iranska strana je rekla da oni nisu ispalili nikakav projektil prema Turskoj, te da njima nepoznati agenti ili strane pokušavaju izazvati sukob njih i Turske. Turci takođe nisu ishitreno reagovali što pokazuje da njima nije u interesu da ulaze u sukob sa Iranom. Obje regionalne sile Iran i Turska u ovom trenutku se trude da ne dođe do sukoba. Svjesne su da bi ih oslabilo. Iran ne bi mogao ratovati još sa Turskom. Vjerujem da Izrael pokušava da izazove sukob između ove dvije zemlje.

Neminovono će doći do preljevanja kapitala iz Zaljeva prema Turskoj, ali ne samo prema njoj, već i prema drugim finansijskim centrima. U to sam ubijeđen jer je to faktički proces koji je već počeo.

Koliko je realno da se novi vrhovni vođa Irana Mojtaba Khamenei odupre političkim i vojnim pritiscima SAD-a i Izraela?

Neće biti nekog značajnijeg zaokreta sve dok traje rat. On će nastaviti kurs odbrane koji je do sada vodio Iran. Ne treba imati dilemu, većina ljudi u političkom i vjerskom establišmentu Irana po tom pitanju imaju konsenzus, a niko ne proispituje činjenicu da se Iran treba braniti. A kakav će novi vrhovni vođa Khamenei biti nakon što dođe do prekida paljbe to je druga stvar. Vjerujem da će on tražiti neki modus kojim bi Iran preživio u regiji, iako mi još uvijek ne znamo ishod rata.

Ukoliko se nastavi trenutni bilans u budućnosti gdje obje strane podjednako gube mislim da neće doći do nekog ozbiljnijeg zaokreta u vanjskoj politici. S tim da u unutrašnjoj politici Iran će praviti određene ustupke i dodatno se fleksibirati jer mora kako bi režim preživio. Režim se mora demokratizirati dodatno. Nedostatak demokracije je i jedan od razloga zašto se često dešavaju demonstracije širom Irana.

Vjerujem da će određene dinamike u Iranu najterati režim da se dodatno fleksibizira i demokratizira. Očekujem internu nestabilnost zbog ekonomske krize, inflacije i rušenja infrastrukture koju je ovaj rat izazvao u Iranu. Jer sjetimo se da se nakon zadnjeg dvanaestodnevnog rata desila serija ozbiljnih demonstracija u Iranu. Kad se stabilizuje ovaj rat sa SAD-om i Izraelom doći će do demonstracija u doglednijem periodu.

S obzirom na to da je Iran napadnut 28. februara, usred mjeseca ramazana, i da sukobi traju već drugu sedmicu, postoji li realna šansa za povratak dijalogu?

Povratak dijalogu stidljivo najavljuju SAD i Iran. Izrael je jedini koji to u ovom trenutku izbjegava, iako Izrael dobro ne stoji u ovom ratu. Međutim, Iran to sada uslovljava s dosta visokim zahtjevima. Jedan od tih uslova je da se Amerikanci povuku totalno iz regije, da zatvore svoje baze, zaustave neprijateljsko djelovanje prema Iranu… Sad je Iran jako visoko digao skalu, naročito u trenutku kada je vidio da se može vojno nositi sa SAD-om i Izraelom. Iran ovdje dosta gubi, ali s obzirom da se nosi protiv najjačih sila u svijetu odlično se nosi. 

Kada dođe do iscrpljivanja obje strane to će biti vrijeme za otvoreni razgovor o potrebi pokretanja dijaloga. Izrael u cijeloj toj jednačini predstavlja problem jer Izrael je ovaj rat de facto izgubio. Nije savladao Hamas, Hezbollah niti iranski režim. Izrael je gubitnik ovog rata. Izgubio je svoju reputaciju koju je imao u svijetu. Izrael je jedini koji gubi jako mnogo. Njemu nije u interesu da dođe do prekida ovog rata.

Kakvu poruku šalje stav Evrope o ovom sukobu, slažete li se s ocjenom bivšeg hrvatskog diplomate Bože Kovačevića da Evropska unija nije spremna osuditi američko-izraelski napad?

EU je postala dosta irelevantna institucija, jer niko više za ozbiljno ne shvata EU i njihov stav. Naročito je problematično što stav EU vrlo često ne uvažavaju ni njene članice, a kamo li neko izvan Evropske unije. EU ima mlak stav tradicionalno. Po ovom pitanju to i nije nikakvo iznenađenje. Evropa ima mnogo ozbiljnijih problema, ona je podijeljena i slaba, postala je nekonkuretna na globalnom tržištu. Definitivno je sve manje geopolitički faktor što joj stvara velike probleme. Kad bi došlo do ozbiljne nestabilnosti na Bliskom istoku, talas migracija će uglavnom krenuti ka Evropi. Evropa je svjesna tog problema. Ona je suviše slaba unutuar sebe da bi išta konkretno po tom pitanju mogla uraditi. Evropa je mirni posmatrač koja prati probleme u svom dvorištu koji će neminovno udariti na njih, a ne može ništa uraditi jer je slaba.

Očito je da je iranski režim ipak otporniji nego što su to Amerikanci pretpostavili. Poruka iranskog šefa diplomatije Abbasa Araghchija da Iran može nastaviti s raketnim odgovorima „koliko god bude potrebno“ sugerira odlučnost Teherana. Vaš komentar jesu li napadi izvana ojačali postojeći režim?

Jesu konsolidovali su ga. Opoziciju su konsolidovali oko režima, jer ljudi vole jak režim i čvrstu ruku u momentima nestabilnosti. To je ljudska psiha. U trenucima dok traje rat ljudi će se učvrsiti oko režima.

Po prestanku rata može se očekivati da nezadovoljstvo prema režimu eksplodira, što opet zavisi od režima kako će se postaviti nakon sukoba. Ako režim nastavi provoditi odluke koje smetaju dijelu iranskog naroda, vjerovatno je da će, kada nestane neposredna opasnost, izbiti demonstracije koje mogu izazvati ozbiljnu krizu.

Sve dok traje bombardovanje izvana to stvara konsolidovanje ljudi.

S druge strane, Donald Trump tvrdi da je vojna operacija kako su je nazvali “Epski gnjev” - „daleko ispred plana“ i da bi sukob mogao uskoro završiti. Koliko je takva procjena realna, jer prvobitno je govorio da bi sukob mogao trajati otprilike četiri sedmice?

Prvo je rekao četiri dana, pa četiri/pet sedmica, tako da Trump shodno prilikama na terenu mijenja svoj narativ o trajanju rata. Ovo što je Trump rekao jučer da oni polako privode svoj zadatak kraju ništa drugo nego signal da Amerikanci ne stoje dobro i da su odlučili povući se prije nego što su planirali.  Vidjeli smo da su povukli određeni broj trupa s Bliskog istoka i evakuisali pojedine baze, a i narativ Donalda Trumpa pokazuje da Amerikanci nisu zadovoljni kako je ova operacija protekla.

Čak isturaju ministra odbrane Hegsetha i državnog sekretara SAD-a Rubija da pričaju o tome kako su oni savladali iranski režim i kako su, zapravo, uradili nevjerovatan zadatak. To je ništa drugo do laganje američke javnosti. Amerikanci uopće nisu uradili dobar zadatak. Imaju jako mnogo gubitaka koje oni kriju kao i Izrael. Oni su mnogo loše prošli nego što su se nadali, a kopnena ofanziva u ovom trenutku im nije nikakva opcija.

Kome je u interesu da se ovaj sukob oduži jer se već osjete ekonomske posljedice, energenti su poskupili?

Nije nikome u interesu. Amerikanci računaju da će nabolje proći zato što su samoodrživi. Samoodrživi su jer su izolovani geografski sa dva okeana, najveći su poizvođač nafte zadnjih sedam godina, imaju dovoljnu produkciju hrane. Nisu toliko konektovani na globalnu trgovinu kao što su neke druge zemlje poput Kine ili Njemačke. Amerikanci će možda najmanje osjetiti posljedice ovog rata, ali će definitivno i oni osjetiti. Pitanje je kome najviše ne odgovara, mislim da je to Kina i evropske države. Amerikanci će, kao indirektnu posljedicu ovog rata, doprinijeti slabljenju Kine i Evrope