Američki predsjednik Donald Trump uskoro će proglasiti kraj rata s Iranom. Taj trenutak, međutim, neće imati mnogo veze s tim je li njegova misija zaista ostvarena – šta god ta misija zapravo bila – nego s tim koliko političke i ekonomske boli Trump može podnijeti. Prag izdržljivosti Irana pritom je gotovo sigurno viši od njegovog, piše urednik Financial Timesa Edward Luce.

Trump će, naravno, povlačenje predstaviti kao pobjedu. No, Iran će imati snažan interes da se pobrine da mu niko ne povjeruje. Upravo je u tome, prema Luceu, srž dileme u koju je Trump sam sebe doveo.

Rat bez pripreme

Trump bi, piše Luce, bio u mnogo boljoj poziciji da je unaprijed predvidio ovu situaciju. Jedan od prvih poteza mogao je biti obnavljanje američkih strateških rezervi nafte. One su se znatno smanjile nakon ruske totalne invazije na Ukrajinu i nikada nisu ponovo popunjene.

Cijene nafte i plina možda bi i tada porasle, ali pravovremena priprema uvijek je bolja od naknadnog gašenja požara.

Drugi korak bio bi pridobijanje monarhija Perzijskog zaljeva za ratni plan prije početka sukoba. No, činjenica da Trump nije imao jasno definisan cilj otežala je takav pristup. Sada se suočava sa sve nervoznijim državama Zaljeva.

Treći korak bio bi priprema američke javnosti na duži sukob. Ni to se nije dogodilo.

Hormuz i iluzija kontrole

Ključno pitanje je da li je Trump u međuvremenu shvatio koliko je problematično ulaziti u rat bez dugoročnog planiranja. Čak i ozbiljno oslabljen, Iran i dalje može zastrašivati tankere u Perzijskom zaljevu i paralizovati veliki dio regionalne energetske proizvodnje.

Bez potpune okupacije Irana, Trump ne može garantovati sigurnu plovidbu kroz Hormuški tjesnac. Proizvodnja dronova je decentralizovana i teško ju je uništiti samo zračnim napadima. Trump, takođe, ne može sam odabrati novo iransko vodstvo.

Kako su mnogi već primijetili, Sjedinjenim Državama trebalo je dvadeset godina da u Afganistanu zamijene talibane – talibanima. Trumpu je trebalo tek nešto više od sedam dana da jednog Hamneija zamijeni drugim. Budući da se novi vrhovni vođa Mojtaba Hamnei smatra još tvrđim od svog oca, Trump će teško postići prekid vatre, a kamoli ono što naziva "bezuslovnom predajom".

Dva vrlo rizična scenarija

U takvoj situaciji Trumpu ostaje nekoliko vrlo opasnih opcija:

1. Specijalna operacija u Isfahanu: Slanje američkih ili izraelskih specijalnih jedinica kako bi zaplijenile preostale zalihe obogaćenog uranija (oko 400 kg). Uspjeh bi mu dao spektakularan izlaz iz rata, ali nad ovim planom lebdi sjenka Jimmyja Cartera i njegove neuspjele operacije spašavanja talaca 1980. godine, koja mu je uništila predsjednički mandat.

2. Okupacija ostrva Kharg: Cilj bi bio potpuno zaustavljanje izvoza iranske nafte. Ovo je još rizičnije jer zahtijeva veliki broj vojnika na terenu i izazvalo bi još veći šok na globalnom tržištu energenata.

Cijena povlačenja

Čak i ako jednostrano proglasi pobjedu i povuče se, Trump će platiti visoku cijenu. Najveći rizik je da se zapravo neće promijeniti ništa. Povlačenjem, on Iranu otkriva svoju slabu tačku – osjetljivost na rast cijena goriva.

Iran ima motiv da nastavi remetiti tržište kako bi spriječio Trumpa da ponovo promijeni mišljenje. Teheran će sada pokušati povećati cijenu svake buduće eskalacije.

Put prema nuklearnom oružju

Logika da Iran ubrza razvoj nuklearnog programa kako bi postigao status sličan Sjevernoj Koreji postaje sve uvjerljivija. U tome bi mu mogli pomoći i drugi autoritarni lideri, uključujući Vladimira Putina i Kim Jong Una.

Svijet će pamtiti ovaj rat ne po postignutim ciljevima, već po načinu na koji je Trumpova administracija slavila "letalnost" i moć odlučivanja o životu i smrti. Trump je svjesno izabrao rat umjesto drugih opcija, a to je mrlja koju će historija teško zaboraviti.