Najbliži saradnici američkog predsjednika Donalda Trumpa već pripremaju pobjednički narativ za rat u Iranu, spremajući se za dan kada će se iz sukoba trebati povući.

Bijela kuća stvara nadrealan scenarij u kojem će Trump osobno proglasiti bezuvjetnu predaju Islamske Republike, čak i ako to ne bude odgovaralo stvarnosti. Ministar odbrane Pete Hegseth tvrdi da jedino Trump može procijeniti je li rat na "početku, sredini ili kraju", kao da je njegov šef jedini arbitar istine usred uzavrelog regionalnog sukoba, piše CNN.

Malo je vjerovatno da će iranski revolucionarni vođe sarađivati u takvoj koreografiji, jer se ona kosi s njihovim ključnim ciljem u ovoj egzistencijalnoj borbi: nadživjeti američku spremnost na još jedan rat u inozemstvu.

Mučna povijest Bliskog istoka uči nas da se nasilje ne može jednostavno zaustaviti; svaki novi rat samo obnavlja povijesne nepravde koje potiču sljedeći. Zbog tog gorkog iskustva Izraelci, Libanonci, Iranci i njihovi susjedi bit će manje optimistični od Trumpova tima. Uostalom, i novija američka prošlost sugerira da sukobi često prkose predsjedničkim izlaznim strategijama i rijetko završavaju nedvosmislenim pobjedama poput onih nad Njemačkom i Japanom u Drugom svjetskom ratu.

Zašto Bijela kuća razmišlja o kraju rata

Mogući putevi za okončanje američkih vojnih operacija možda su još daleko, no raste pritisak da se oni pronađu jer naftna kriza izazvana ratom prijeti globalnom ekonomskom katastrofom. Uz to, Trumpov ionako krhki politički položaj dodatno bi mogle oslabiti visoke cijene goriva, za koje on uporno tvrdi da su "privremene".

Sukob također potkopava Trumpovo predizborno obećanje da neće započinjati nove ratove. To nije politička sitnica, već obveza koju u srcu nose stotine tisuća američkih vojnika koji su služili u ratovima nakon 11. septembra i zakleli se da će odati počast palim suborcima protivljenjem novim stranim avanturama.

Usred svoje oštre retorike na konferenciji za medije u utorak, Hegseth je, kao odlikovani veteran ratova u Iraku i Afganistanu, progovorio o tom povjerenju: "Ovo nije beskrajna izgradnja nacije u močvarama kakve smo vidjeli pod Bushem ili Obamom. Ni približno. Naša generacija vojnika neće dopustiti da se to ponovi, a neće ni ovaj predsjednik".

Kontradiktorne izjave

Za razliku od suboraca koji se protive novom ratu, Hegseth smatra da je rješenje smrtonosniji i neograničeni oblik američkog ratovanja, koji se provodi kroz zastrašujuće zračne kampanje - ili napade specijalnih snaga poput onog kojim je svrgnut venecuelanski predsjednik.

"Neprijatelja slamamo nadmoćnom demonstracijom tehničke vještine i vojne sile", rekao je o ratu u Iranu. "Nećemo popustiti dok neprijatelj ne bude potpuno i odlučno poražen. Ali to činimo... prema našem rasporedu i našim uvjetima."

Hoće li takav pristup uspjeti jedno je od ključnih pitanja Trumpove vanjske politike u drugom mandatu. Predsjednik se, međutim, muči s pronalaženjem jasnog opravdanja za rat. Njegova su se objašnjenja kretala od upozorenja da je Iran spreman uništiti Bliski istok do tvrdnji da je obnovio nuklearni program, za koji je ranije rekao da ga je "uništio".

Ublažavanje izjava

Zalagao se za promjenu režima i tražio da imenuje sljedećeg vođu zemlje - no istodobno je rekao da bi mogao sklopiti dogovor s iranskim klericima. Taj nedostatak retoričke dosljednosti objašnjava zašto se administracija sada bori da osmisli uvjerljiv scenarij za kraj rata.

Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt u utorak je upitana što je Trump mislio pod zahtjevom za bezuvjetnom predajom Irana.

"Kad predsjednik Trump kaže da je Iran u poziciji bezuvjetne predaje, on ne tvrdi da će iranski režim to sam izaći i reći", objasnila je. "Predsjednik misli na to da iranske prijetnje više neće imati potporu arsenala balističkih projektila koji im omogućuje izradu nuklearne bombe."

Dodala je: "Predsjednik Trump će odrediti kada je Iran u poziciji bezuvjetne predaje, odnosno kada više ne bude predstavljao vjerodostojnu i izravnu prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i našim saveznicima." Leavitt je time možda pokušala ublažiti Trumpov teško ostvariv uvjet, no ideja da bi on mogao prihvatiti lažnu iransku predaju narušava vjerodostojnost.

Zašto bi i Iran mogao proglasiti pobjedu

No, ne poklapaju se samo vizije kraja rata. Trump se ustručavao reći Amerikancima što se doista događa, nazivajući rat "izletom" - klasičnim primjerom onoga što je George Orwell opisao kao političku zlouporabu jezika kako bi se zamaglila stvarnost umjesto da se izrazi istina.

Skromnije definirani ratni ciljevi možda bi poštedjeli Trumpa sadašnjih problema. Administracija ima snažan argument da američki i izraelski zračni udari nanose katastrofalnu štetu iranskoj raketnoj, nuklearnoj i vojnoj infrastrukturi, a sada i gospodarskim temeljima režima. Oslabljeni Iran učinio bi Izrael i regiju sigurnijima, što bi se smatralo značajnom pobjedom za predsjednika, čak i ako se režim održi. Međutim, njegova prevelika očekivanja i nasumična opravdanja za napade mogla bi umanjiti takvo postignuće.

Ipak, preuranjeno predsjedničko proglašenje pobjede koje ignorira stvarnost rata koji i dalje bjesni ponovilo bi obrazac koji proganja modernu američku vanjsku politiku.

Sve osim poraza je pobjeda za Tegeran

Često se činilo da Amerika vodi drugačije ratove od svojih protivnika. U ovom je sukobu zamislivo da bi obje strane mogle proglasiti pobjedu kada borbe prestanu. Iranski teokratski režim pod udarom je vodeće svjetske supersile i regionalnog hegemona. Njegova se vojska uništava, a regionalna moć, građena desetljećima, iskorjenjuje se. Ali sve osim potpunog poraza - bez obzira na to hoće li Trump lažno tvrditi da se režim predao - za Teheran bi se smatralo pobjedom.

"Mislim da iransko vodstvo shvaća da je vojno inferiorno Sjedinjenim Državama i da neće ostvariti vojnu pobjedu", rekao je za CNN International Mohammad Ali Shabani, urednik portala Amwaj.media. "Treba se zapitati, kako bi Iran definirao pobjedu? Svaka država mora imati neku vrstu završetka u kojem može tvrditi da je pobijedila."

Nesklad između američkog pristupa i stvarnosti na terenu karakterističan je za mnoge suvremene ratove Washingtona. SAD se obično oslanja na golemu vatrenu moć, vještinu svog visokotehnološkog oružja i sposobnost preciznog nanošenja ogromne štete na širokom bojištu. Gotovo uvijek se suočava s daleko slabijim protivnicima.

No, neprijatelji se prilagođavaju i vode asimetrični rat. Često su zbunjivali Washington svojom izdržljivošću, gerilskim taktikama ili iskorištavanjem lokalnih uvjeta, terena ili kulture koje SAD ne razumije.

Iran bi na Trumpovu tvrdnju o pobjedi mogao odgovoriti terorističkim napadima na američke "meke" ciljeve diljem svijeta, nastavkom raketnih napada u Zaljevu ili aktiviranjem ostataka savezničkih proksija poput Hezbollaha i Hamasa. Postavljanje mina u Hormuškom tjesnacu - ključnom pravcu za izvoz nafte - osmišljeno je da poveća troškove za Trumpa. Ratovanje bespilotnim letjelicama nove generacije jeftin je i jednostavan način za brzo obnavljanje prijetnje izvan njegovih granica.

Istorijske lekcije za Iran

Teheran je bez sumnje proučio priručnike prethodnih američkih protivnika. U Vijetnamu su se komunistički gerilci Viet Conga i sjevernovijetnamska vojska stopili s gustom džunglom, gdje su imali prednost nad američkim snagama. U Iraku je slom države doveo do uspona pobunjenika i sektaških milicija. U Afganistanu su talibani čekali gotovo dva desetljeća da Amerika ode, oponašajući pretke koji su nadživjeli sovjetsko i britansko carstvo.

A Teheran ima još jednu prednost: geografiju. Udaljenost SAD-a od takvih ratišta objašnjava zašto inostrani ratovi gube podršku kada se građani zapitaju zašto se tuđe bitke vode američkom krvlju i novcem. Trumpov neuspjeh da pripremi zemlju za ovaj rat i definira jasne ciljeve i izlaznu strategiju čini ga posebno ranjivim u ovom ključnom trenutku sukoba.

Osim ako ne dođe do iznenadne transformacije regije natopljene krvlju i sloma režima koji prkosi SAD-u gotovo 50 godina, Trump će se uskoro suočiti s dilemom poznatom mnogim modernim predsjednicima: hoće li proglasiti lažnu ili djelomičnu pobjedu i povući se ili će biti uvučen još dublje u sukob?