Piše: Milan Blagojević (BN)

Ispod informacije od 9.3. ove godine, u kojoj su domaći mediji obavijestili javnost da je Vrhovni sud Republike Srpske tog dana potvrdio oslobađajuću presudu Okružnog suda u Banjaluci, izrečenu u postupku protiv Milana Milićevića, nekadašnjeg predsjednika SDS-a, prošla je jedna činjenica, veoma važna za spoznaju mentalnog sklopa najvećeg broja nosilaca funkcija u pravosuđu Republike Srpske.

Naime, Okružni sud u Banjaluci je navedenu prvostepenu oslobađajuću presudu u predmetu Milićević donio u februaru 2025. godine, ali je cijelu godinu ranije, to jest u februaru 2024. godine, taj isti sud donio presudu kojom je odbio optužbu protiv imama Muharema Štulanovića da je izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Srpske, uz obrazloženje da je koji dan prije toga Ustavni sud BiH proglasio neustavnim to krivično djelo, iako je stvarni razlog za takvu presudu nešto drugo, na šta će biti ukazano kasnije u ovom tekstu.

Protiv te presude iz februara 2024. godine javni tužilac je izjavio žalbu, koja je nedugo zatim stigla u Vrhovni sud Republike Srpske radi odlučivanja po njoj.

Dakle, bezmalo godinu dana prije žalbe u predmetu Milićević Vrhovni sud Republike Srpske je zaprimio žalbu na presudu u predmetu Štulanović, o kojoj ni do danas nije odlučio, iako su protekle dvije godine.

Na taj način Vrhovni sud Republike Srpske krši propise o rješavanju sudskih predmeta, kojima je propisano da ih sudovi moraju rješavati prema starosti prijema predmeta, a to znači da vremenski stariji predmeti moraju biti riješeni prije onih kasnijih predmeta, pri čemu povreda ovog pravila vodi u disciplinsku odgovornost sudije.

Primijenjeno na navedena dva slučaja to znači da je Vrhovni sud Republike Srpske bio dužan da predmet Štulanović riješi prije predmeta Milićević, jer je predmet Štulanović zaprimljen u Vrhovnom sudu bezmalo godinu dana prije predmeta Milićević.

Ali ipak nije riješen, a nije zato što tu nastupa ključni dio koji treba reći javno, jer on otkriva sav jad i bijedu pravosuđa u Republici Srpskoj, a naročito servilnost i konformizam kao (ne)karakterna svojstva najvećeg broja nosilaca funkcija u tom sistemu. To je servilnost, odnosno konformizam prema svakoj vlasti, bilo da je riječ o autokratskoj vlasti Milorada Dodika ili pak o nasilju OHR-a (ohaerizmu).

Naime, presuda Okružnog suda u Banjaluci u predmetu protiv imama Štulanovića nije samo dokaz da taj sud nije primijenio Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, koji je Narodna skupština Republike Srpske po naređenju Milorada Dodika donijela u junu 2023. godine, već je ta presuda bila (i ostala) dokaz da sudovi u Republici Srpskoj priznaju Kristijana Šmita kao visokog predstavnika, i njegovo navodno pravo da svoju volju nameće ovdje kao zakon. 

Jer ne treba zaboraviti da je Šmit početkom jula 2023. godine poništio Zakon Narodne skupštine o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, tako da je iz tog razloga Okružni sud u Banjaluci u svojoj presudi u predmetu Štulanović servilno i konformistički primijenio i tu Šmitovu odluku, a ne Zakon Narodne skupštine o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH.

E sad, a s obzirom na to da je protiv te presude izjavljena žalba, Vrhovni sud Republike Srpske drži u ladici ovaj predmet i ne rješava ga, servilno se i konformistički ponašajući prema autokratskom režimu u Republici Srpskoj, budući da zna da će potvrđivanje navedene presude Okružnog suda u Banjaluci u predmetu Štulanović značiti da i ta najviša sudska instanca ne želi primijeniti Zakon Narodne skupštine o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH te da će, u stvari, takvom odlukom i Vrhovni sud Republike Srpske priznati Kristijana Šmita kao visokog predstavnika i njegovo poništavanje Zakona Narodne skupštine o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH.

Iz tih razloga Vrhovni sud Republike Srpske drži u ladici taj predmet i neće da ga riješi, već čeka da vrijeme učini svoje pa da sve to padne u zaborav i da onda, kada to više ne bude važno, donese svoju odluku.

Na taj način najviša sudska instanca u Republici Srpskoj izaći će u susret režimu u Republici Srpskoj, na neko vrijeme, koliko tom režimu treba, i time će sudije zarad sopstvene koristi pokazati servilnost prema toj vlasti, a onda će donijeti odluku kojom će i u predmetu Štulanović, kao i u brojnim drugim predmetima prije toga, servilno prihvatiti nasilje ohaerizma kao zakon, tj. da OHR može da vlada nad nama, a Vrhovni sud Republike Srpske će to da aminuje kao navodno pravo.

To je, dakle, suština zlog i opakog pravosuđa u Republici Srpskoj, koje je takvim svojim nedjelima namaklo omču oko vrata Republike Srpske koju joj svojom servilnošću ohaerizmu steže decenijama, čime u presudnoj mjeri pravosuđe uništava Republiku Srpsku.

A onda će ti likovi, kada im to bude zatrebalo, napraviti psihološki zaokret kojim će pravdati svoju poslušnost ohaerizmu, i to na način koji je svojevremeno opisala i objasnila Hana Arent u njenoj knjizi "Ajhman u Jerusalimu", rekavši kako je većina nacističkih zločinaca pravdala svoje zločine  ne time što bi rekli "Kakve sam strašne stvari učinio ljudima", već time što govore "Kakve sam strašne stvari morao gledati obavljajući svoju dužnost".

Takvom ponašanju svjedočili smo i juče. Naime, Ana Trišić-Babić je 1997. i 1998. godine bila službenik i politički savjetnik OHR-a koji je i tada ovdje radio šta želi, nakon čega je na jednom skupu u Mađarskoj 10.3.2026. ta ista Ana Trišić-Babić izjavila da je ovdje: "glavni razlog političke nestabilnosti OHR" te da "nije normalno da živimo u zemlji koja želi da postane dio EU, a da u isto vrijeme imamo stranog vladara koji može da radi šta god želi".