Sinoć je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija na prijedlog Bahreina usvojilo deklaraciju kojom se od Irana zahtijeva da prekine sa "napadima na zemlje Perzijskog zaljeva". Tekstom rezolucije osuđuju se napadi na mete unutar Bahreina, Kuvajta, Omana, Katara, Saudijske Arabije, UAE i Jordana.

Suzdržane su bile samo Rusija i Kina, a od Irana se ironično traži, da poštuje suverenitet i teritorijalni integritet navedenih država iako je upravo ta država napadnuta od strane Izraela i SAD-a.

Kao kosponzor rezolucije pojavila se i Bosna i Hercegovina, iako nadležno državno tijelo, institucija Predsjedništva BiH nije o tome ni razgovaralo te je članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović tražila hitno izjašnjenje o tom pitanju.

Potez Cvijanović dolazi nakon poziva iz Ujedinjenih Arapskih Emirata da se BiH priključi rezoluciji kao kosponzor. No, preduhitrio je navodno niko drugi do ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, koji je dao instrukciju amabasadoru BiH pri UN-u Zlatku Lagumdžiji da rezoluciju podrži, piše Stav.

Zaboravio je tako Konaković nekoliko ključnih stvari. Prvo, da nije njegovo da određuje kurs vanjske politike države jer za to nema stav državnog Predsjedništva, pa se u takvom ophođenju nimalo ne razlikuje od ponašanja Milorada Dodika. Drugo, države koje su Cvijanović zvale za kosponzorstvo bile su sudržane kada je ne baš tako davno (2024) trebalo na Generalnoj skupštini UN-a glasati za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Ako već Cvijanović zbog takvih poteza UAE, Bahreina i Omana osjeća dužnost da uslugu vrati, za čiji interes to rade Lagumdžija i Konaković?

Tako je u ime BiH i poglavito Bošnjaka u svijet otišla poruka kojom se prijateljski narod Irana, koji kroz historiju stoji uz našu zemlju, osuđuje kao agresor u ratu koji on nije ni započeo.

- Odluka je očita nepravda prema mojoj zemlji, koja je glavna žrtva jasnog i nedvosmislenog čina agresije - rekao je iranski ambasador Amir-Saeid Iravani u UN-u.

Sjetit će se i BiH istog iskustva agresije, kada je trebalo objasniti cijelom svijetu šta se zapravo događa u našoj zemlji i da se jedan narod pokušava sistematski, biološki uništiti i istrijebiti. Tada je Iran pružao podršku. Glasali su njegovi predstavnici i za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, bez obzira što se u kuloarima UN-a vodila teška bitka oko davanja počasti međunarodnoj presudi za genocid suda kojeg je osnovao isti taj UN.

Sada Lagumdžija, po nalogu Konakovića, izjednačava agresora i žrtvu. Konaković, u svom lutanju u međunarodnim odnosima, tako uspješno "lideriše" diplomatskim procesima da su SAD čak i najvećem protivniku državnom suverenitetu Miloradu Dodiku, a sve za vrijeme dok se MVP fotografisao po New Yorku i Washingtonu, ukinule sankcije.

Potez ambasadora Bosne i Hercegovine pri UN-u da podrži kosponzorstvo rezolucije o osudi Irana dobio je novu političku dimenziju.

Ako se pokaže tačnim da je nalog došao iz ministarstva, slučaj više nije samo diplomatski incident nego otvara pitanje ustavne raspodjele nadležnosti i toga da li BiH sa Konakovićem na čelu MVP-a metaforičkim bagerima ruši dugogodišnja međunarodna prijateljstva koja se temelje na vrijedostima, a ne koristi.

Prema ustavnom sistemu države, vanjsku politiku ne vodi Ministarstvo vanjskih poslova nego tročlano Predsjedništvo. Budući da jučer niko u toj instituciji nije znao šta će napraviti dvojac Konaković - Lagumdžija, onda ministar i ambasador sebi daju za pravo obnašati funkciju koja im ustavno ne pripada.

Politička odgovornost

Konaković se u svojoj nepresušnoj ambiciji već duže vrijeme nastoji profilirati kao jedan od najaktivnijih aktera pri međunarodnim kontaktima BiH, i njegovo neznanje i nesnalaženje nikoga ne iznenađuju.

No, šta je sa Lagumdžijom? Za ambasadora BiH u UN-u se teško može tvrditi da je neiskusan ili naivan te da samo provodi naredbe. Da li je moguće da je sa svojim nekadašnjim stranačkim kolegom Denisom Bećirovićem koji trenutno obnaša dužnost člana Predsjedništva BiH dogovorio ovakav nastup?

Bećirović je imenovao Lagumdžiju na poziciju ambasadora, a njihov blizak odnos seže još iz doba kada je Lagumdžija bio dio SDP-a. Tada bi ovaj slučaj automatski povukao i pitanje političke odgovornosti Bećirovića, jer bi se pokazalo da Konaković, njegov koaliconi partner i ambasador Lagumdžija također vode neku svoju vanjsku politiku. 

Sada svjedočimo situaciji da se državna pozicija o nekom pitanju, a posebno ovako osjetljivom, u UN-u formira prije nego što o njoj odluči institucija koja je za to ustavno nadležna. U političkom smislu, cijela epizoda dodatno potvrđuje dugogodišnji problem bh. diplomatije, odnosno činjenicu da se ona u praksi često vodi kroz paralelne političke kanale između ministara, ambasadora i pojedinih članova Predsjedništva.

Potez ambasadora BiH pri Ujedinjenim nacijama Zlatka Lagumdžije i svih drugih potencijalno uključenih, da podrži kosponzorstvo rezolucije kojom se osuđuje Iran otvorio je ozbiljno političko pitanje u Sarajevu o načinu na koji se vodi vanjska politika Bosne i Hercegovine.

Tokom agresije na BiH devedesetih, Iran je pružao podršku tadašnjoj vladi u Sarajevu, zbog čega se u dijelu javnosti i političkog prostora često govori o iranskom narodu kao o prijateljskom narodu koji je stajao uz Bosnu i Hercegovinu u najtežim trenucima njene novije historije.

Osim toga, niko u BiH, nakon stravičnog iskustva rata definitivno ne podržava ubijanje nevine djece i ljudi u Iranu. Slike mezara ubijenih djevojčica u dobi od sedam do dvanaest godina u Iranu previše podsjećaju na bosanskohercegovačko iskustvo.

Sada su Lagumdžija i Konaković, odlučili glasati da je narod kojem se to dogodilo, agresorski.