Gotovo tri decenije nakon rata Bosna i Hercegovina još uvijek vodi bitku s vlastitim pravosuđem kada je riječ o procesuiranju ratnih zločinaca, revizionista i negatora.

Prvo mjesto u toj priči ima takozvana A-lista, nastala u okviru Rimskog sporazuma i sistema “Pravila puta”, koji je vodilo tužilaštvo Tribunala iz Haga na osnovu UN-ove rezolucije. Tribunal je u BiH vratio oko 5.000 predmeta, od čega za oko 850 osoba s oznakom A, odnosno, s dovoljno dokaza za postojanje osnovane sumnje da je određeno lice odgovorno za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, piše Murat Tahirović za Preporod.

Drugo je negiranje genocida i drugih ratnih zločina.

Nakon višedecenijske borbe udruženja žrtava, konačno je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kroz član 145a i omogućio, prije svega Tužilaštvu BiH, da može adekvatno odgovoriti na sve učestaliju pojavu negiranja genocida, glorifikaciju i veličanja presuđenih ratnih zločina.

Očekivali smo da će Tužilaštvo stati u zaštitu žrtava, Zakona i sankcionisati negatore. Umjesto toga, dobili smo još jedan šamar Tužilaštva koje, ne da nije postupilo, već je u pojedinim predmetima pokazalo da pojedini tužioci otvoreno štite negatore, brane njihove nastupe i sve prijave karakterišu kao neadekvatne i iste odbacuju.

Nakon ogromnih pritiska javnosti, Tužilaštvo se dosjetilo novog, odnosno starog, isprobanog recepta, primijenjenog u predmetima ratnih zločina a posebno A liste Haškog tribunala da ustupi predmete Tužilaštvu u RS-u.

Prijava protiv RTRS, koju je pokrenulo Udruženje žrtava i svjedoka genocida, ustupljena je Tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, i još nemamo informacije šta je s tim predmetom. Prijava protiv Milorada Dodika, zbog istupa u SAD-u koju su pokrenuli zastupnici iz Parlamenta BiH, ustupljena je Regionalnom tužilaštvu u Banjoj Luci.

Naravno, procesi koji su pokrenuti u SAD-u protiv Dodika neće biti ustupljeni BiH, a samim tim ni RS-u.

Produžen je rok Revidiranoj strategiji koja je propala, kao i prethodna državna strategija. Mi decenijama upozoravamo da je velikodržavni projekat ušao u pravosudne institucije i koji se očituje blokadama, opstrukcijama, a danas već direktnim intervencijama kojima se štite zločinci i negatori, a vode se postupci koje je odbacio Tribunal kao što je slučaj "Dobrovoljačka".

Da podsjetim: na A listi nalazile su se osobe za koje su međunarodni tužioci već 90-ih procijenili da postoji dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka. Drugim riječima, to su bili slučajevi koji su trebali biti prioritet domaćeg pravosuđa nakon što je odgovornost prebačena na institucije BiH, prije svega na Tužilaštvo BiH.

Procjene pokazuju da je pravosnažno osuđeno tek oko 9–10% osoba sa A-liste. Ako se uračunaju i svi postupci koji su ikada pokrenuti – uključujući istrage i suđenja – ukupno procesuiranih ima oko 28–30%.

To znači da je više od dvije trećine A-liste ostalo bez sudskog epiloga, što je više od 500 predmeta.

Ova činjenica postaje još značajnija kada se uporedi s praksom Tribunala u Hagu. U tim presudama približna struktura optuženih bila je: oko 80% Srba, oko 15% Hrvata i oko 5% Bošnjaka i ostalih.
U tom smislu, struktura A-liste nije značajno odstupala od ukupne slike ratnih zločina procesuiranih pred Tribunalom.

Kada se detaljnije pogleda sudbina tih predmeta, slika postaje zabrinjavajuća.

Procjene pokazuju da je oko 300 do 350 osoba s A-liste imalo jasno evidentirane ili aktivne predmete, dok je oko 250 istraga obustavljeno.

Istovremeno, za 200 do 250 osoba ne postoji jasna evidencija da je postupak ikada ozbiljno pokrenut, odnosno, sumnjamo da su predmeti okončani bez sprovođenja istrage.

Pored procesnih podvala, postavlja se pitanje kako su predmeti nestajali?

Prvi mehanizam je bio kontinuirano prebacivanje predmeta između institucija – od državnog tužilaštva prema entitetskim i kantonalnim tužilaštvima. Tokom tih transfera dokumentacija je često bila fragmentirana.

Drugi mehanizam bio je promjena kvalifikacije krivičnog djela. U pojedinim slučajevima, predmet je s kvalifikacije ratnog zločina prebacivan na obična krivična djela, čime je gubio status A-liste.

Treći razlog bio je jednostavan, ali poguban: protok vremena. Svjedoci su umirali, dokazi su nestajali, a istrage su zatvarane zbog navodnog nedostatka dokaznog materijala.

Za žrtve to znači da pravda nikada neće biti izrečena. Za pravosuđe to znači trajno zatvaranje slučajeva bez presude.

Na ove probleme smo decenijama upozoravali, ne samo mi nego i međunarodne organizacije, posebno Tribunal i OSCE. Njihovi izvještaji ukazivali su na tri ključna problema: nedostatak transparentne baze A-liste, spor tempo procesuiranja i izostanak redovnog javnog izvještavanja.

Dio tih kritika bio je jedan od razloga za donošenje Revidirane državne strategije za procesuiranje ratnih zločina 2018. godine.

Paradoks je očigledan: sistem koji je trebao ubrzati procesuiranje – od Rimskog sporazuma do državnih strategija – na kraju je proizveo situaciju u kojoj je veliki broj najvažnijih predmeta ostao bez epiloga.

A "najsigurniji" način je predmete prebaciti u RS, jer u RS-u, kao i u Srbiji, ne postoji krivični progon zločinaca i negatora. Naprotiv. Oni se štite upravo revizionizmom i negacijom te blokadom svih krivičnih procesa.

Tražili smo smjenu glavnog tužioca, ali tražili smo smjene i svih dosadašnjih glavnih tužilaca iz skoro istih razloga. Sadašnji nije izuzetak.

On samo potvrđuje politiku kontinuiteta u opstrukcijama, neradu i blokadama i danas već jasnom cilju: zaštiti zločinaca i negatora.

Mi moramo govoriti i o sistemu.

Taj sistem se nakon više od 20 godina počeo iznutra urušavati i počeli su, konačno, izbijati na vidjelo unutrašnji sukobi koji se opet "prebijaju" preko ratnog zločina.

Na potezu je Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), Parlament, država BiH - da ovu revizionističku priču zaustave. Nadamo se da će se u BiH pojaviti snaga koja može ovo da zaustavi.

Nažalost, pravda koja predugo kasni često se pretvara u pravdu koja nikada ne dođe.