Iz bogate biografije ovog, kako su ga okarakterizirali, "titana novinarstva", teško je izdvojiti jedan upečatljiv detalj. U svojoj 40-godišnjoj karijeri Burns je interno opisan kao "savršeni vatrogasac vanjskog odjela" – termin koji označava brzo raspoređivanje reportera u svjetska krizna žarišta i intenzivan rad po dolasku na teren. On je bio upravo takav, prenois N1.

"Rođen je u Nottinghamu 1944. godine, a Burnsova putanja prema vrhuncu profesije bila je usmjerena na rane zadatke koji su zahtijevali i političku oštroumnost i fizičku hrabrost. U New York Times stigao je 1975. godine, što će definirati njegovo životno djelo. Ipak, njegova je priprema bila izrazito globalna. Studirao je sovjetsku politiku na Harvardu i kinesku historiju u Cambridgeu, naoružavši se jezičnom i kulturnom pismenošću potrebnom za uklanjanje slojeva propagande i narativa pod kontrolom države", piše jedan od tekstova posvećen ovom veteranu svjetskog novinarstva.

Otišao je tiho, ali iza sebe ostavlja bogatu ostavštinu i brojne tekstove, uključujući svjedočanstva o stradanju civila u ratu u BiH, u kojima je ostavljao prepoznatljivu notu humanosti.

Na službenim stranicama Pulitzerove nagrade, prestižnog priznanja za novinarstvo, književnost i muziku u SAD-u, nalazi se deset Burnsovih tekstova napisanih u jeku rata u BiH, iz opkoljenog Sarajeva.

Onaj koji je u oproštajnom tekstu izdvojila i njegova matična kuća, The New York Times, posvećen je violončelisti koji svira pod artiljerijskom vatrom na razorenim ulicama Sarajeva, u pomen stradalim civilima u ratu.

"Ono što se događa ovdje, u europskom gradu koji je izbjegao dva svjetska rata samo s manjim oštećenjima, teško je shvatiti mnogima od onih koji to proživljavaju. To je katastrofa takvih razmjera i takve prividne odvojenosti od bilo kakvih ostvarivih vojnih ili političkih ciljeva, da se oni koji se danima sklanjaju u podrumske bunkere, nakratko izlazeći na dnevno svjetlo po svježe zalihe kruha i vode, iscrpljuju pokušavajući shvatiti što se dogodilo", napisao je tada Burns iz Sarajeva u tekstu naslovljenom "Smrt grada: Elegija za Sarajevo".

Nije mu promakla ni još jedna činjenica koja je oslikavala sav besmisao rata – da su vojnici sa položaja iznad grada granatirali vlastite domove, što je i naslov teksta iz decembra 1992. godine "Neki srpski topnici granatiraju vlastite kuće u Sarajevu":

"Ali svako ko se zaustavi i popne na zidove od blata može vidjeti ono što i srpski topnici mogu vidjeti, i to je zapanjujući prizor. Mnogi topovi nalaze se na manje od 1.000 metara od visokih zgrada u centru grada, a možda i 500 do 1.000 stopa iznad njih. Stojeći ovdje jednog gorkog zimskog dana, gledajući dolje na desetine zgrada koje su topovi digli u zrak, s velikim komadima betona koji vise s njihovih probušenih, izgorjelih fasada, jasno je, zapanjujuće, da ljudi koji pucaju iz topova mogu tačno vidjeti u šta pogađaju. To znači da srpske topničke posade ne mogu imati nikakve sumnje kada njihove granate pogode bolnice, škole, hotele, sirotišta i groblja gdje porodice sahranjuju svoje mrtve, baš kao što žrtve topova, videći bljeskove cijevi na šumovitim obroncima iznad sebe, nemaju sumnje odakle dolazi smrtonosna vatra".

Iako članak "Smrt grada: Elegija za Sarajevo" donosi opsežan historijski kontekst Sarajeva - od osmanskog i austrougarskog perioda do jugoslovenskog naslijeđa, te dokumentuje opsadu na samom početku rata 1992. godine, pokazujući autorovo razumijevanje prijeratnog Sarajeva, Burns i u drugim tekstovima provlači tendenciju romantiziranja prijeratnog Sarajeva kao gotovo idealnog prostora suživota.

Ranih 1990-ih ta simbolika grada nestaje i ljudi žive potpuno drugačiji život, više od četiri godine. Ono što je Burns tada napisao u tekstu "Sarajevo pokušava normalan život, bombe to sprječavaju" jednom riječju može se opisati kao beznađe. Bližu, ali i dalju budućnost bilo je teško predvidjeti.

"(...) Minobacačke eksplozije koje su uslijedile, dio šireg srpskog napada u kojem je ubijeno 19 civila i ranjeno 87 drugih, bile su simptom sve veće bijede u gradu, dodatni dokaz mnogim od 400.000 stanovnika da se njihova patnja neće završiti dok srpske snage ne izgladne i bombardiraju grad do predaje ili dok strane snage ne interveniraju. Većina stanovnika sada vjeruje da ništa drugo ne može spasiti njih i 530 godina star grad koji je nekada bio jedan od najljepših u Evropi".

Gotovo 24 godine nakon pisanja ovog teksta, kada ispraćamo Burnsa, Sarajevo živi neki drugi život, i ponovo je jedan od najljepših.

Mentor mladim generacijama

Burns nije bio samo novinar, već i mentor generaciji međunarodnih novinara koji su kroz njegove izvještaje naučili da je najvažniji dio svake priče ljudi koje često ušutka buka sukoba. Pokazao je da hrabrost nije odsutnost straha, već upornost u istraživanju kada svijet skreće pogled. Dok se medijske kuće i dalje bore s proračunskim ograničenjima i erozijom međunarodnih ureda, karijera Johna F. Burnsa stoji kao oštar podsjetnik: kada publikacija izgubi oči i uši na terenu, svijet postaje mračnije, manje shvaćeno mjesto, navodi se u posveti Burnsu.

1978.: Dobitnik nagrade George Polk za strano izvještavanje (podijeljene s kolegama za rad u Africi).

1993.: Dobitnik je svoje prve Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje (izvještavanje o ratu u BiH).

1997.: Dobitnik je druge Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje (izvještavanje o talibanskom režimu u Afganistanu).

40+ godina: Potpuno iskustvo kao predani strani dopisnik za The New York Times.

10+ ureda: Broj važnih međunarodnih pozicija koje je obnašao tijekom svoje karijere, uključujući Peking, Moskvu, Johannesburg i Bagdad.