Piše: Nermin Tursić

Napad Izraela i Sjedinjenih Američkih Država na Iran otvorio je široke rasprave o legitimitetu i zakonitosti upotrebe sile u međunarodnom pravu.

Dok neki pravni eksperti smatraju da je napad opravdan kao oblik preventivnog udara, drugi pak tvrde je napad u potpunosti obesmislio međunarodno pravo i urušio međunarodnopravni poredak. Sa tog aspekta i pitanje zakonitosti vojnog udara ostaje predmetom daljnjih rasprava.

Ipak, poseban fokus rasprava je usmjeren na temeljno načelo međunarodnog pravnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, prema kojem je upotreba sile u međunarodnim odnosima strogo ograničena.

Samim time, napad Izraela i Sjedinjenih Američkih Država na Iran predstavlja ozbiljan test za međunarodni pravni poredak čija je bazična namjena da spriječi države da jednostrano posežu za vojnom silom kad god procijene da je to u njihovom interesu.

Naime, temelj tog poretka predstavlja Povelja Ujedinjenih nacija. Odnosno, dokument koji je nakon 1945. godine, postavio jasnu i do tada neviđeno čvrstu zabranu upotrebe sile u međunarodnim odnosima. Član 2 stav 4 Povelje, nedvosmisleno propisuje da je državama zabranjena prijetnja silom ili upotreba sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti druge države. Upravo je ta norma trebala biti civilizacijska brana povratku politike moći koja je u prvoj polovini XX stoljeća svijet gurnula u katastrofu globalnih ratova.

Međutim, treba istaći činjenicu da unutar sistema Ujedinjenih nacija postoje i dva pravno dopuštena izuzetka od ovog pravila. Prvi se primjenjuje kada upotrebu sile odobri Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija u okviru kolektivnog sistema sigurnosti, dok drugi definiše pravo države na samoodbranu u slučaju oružanog napada, u skladu sa članom 51 Povelje.

Upravo u odnosu na ova dva kriterija vodi se ključna rasprava o napadu na Iran. Koliko je do sada poznato Vijeće sigurnosti nije donijelo odluku kojom bi autoriziralo takvu vojnu operaciju. Također, nije javno prezentiran niti jasan dokaz o postojanju neposrednog oružanog napada Irana koji bi aktivirao pravo Izraela i Sjedninjeih Američkih Država na samoodbranu.

To je razlog zbog kojeg brojni stručnjaci za međunarodno pravo postavljaju pitanje: ako ne postoji odluka Vijeća sigurnosti i ako nije postojao neposredni napad, na kojem se pravnom osnovu može opravdati ovakva vojna akcija?

U međunarodnopravnoj teoriji postoji jasan standard razvijen još u XIX stoljeću kroz poznati slučaj „Caroline Affair“. Prema tom standardu, samoodbrana je dopuštena samo kada je prijetnja neposredna, neizbježna i ne ostavlja prostor za alternativna sredstva djelovanja. Drugim riječima, vojna sila može biti posljednje sredstvo, a nikada preventivni instrument geopolitičke strategije.

Ovaj restriktivni pristup kasnije je potvrđen i u sudskoj praksi. Naime, u poznatoj presudi u predmetu „Nicaragua vs. United States“ koji se vodio pred Međunarodnim sudom pravde jasno je naglašeno „da se pravo na samoodbranu može biti aktivirano samo u slučaju stvarnog oružanog napada, a ne hipotetičke ili potencijalne prijetnje“.

Uprkos tome, savremena geopolitika sve češće pokušava proširiti koncept samoodbrane kroz ideju takozvane preventivne ili anticipativne samoodbrane. Prema toj logici, država bi mogla koristiti silu kako bi spriječila buduću prijetnju prije nego što se ona materijalizira. Međutim, takva doktrina nikada nije dobila općeprihvaćen status u međunarodnom pravu i međunarodnom poretku.

Problem sa takvim pristupom je očigledan. Naime, ako svaka država može sama procijeniti da joj u budućnosti prijeti opasnost i na toj osnovi pokrenuti vojnu operaciju, tada zabrana upotrebe sile gubi svaki stvarni smisao. Međunarodno pravo bi se u tom slučaju pretvorilo u deklarativni skup normi koje se primjenjuju samo kada to odgovara političkim interesima moćnih država.

Upravo zato mnogi pravnici smatraju da napad na Iran predstavlja ozbiljan udar na kredibilitet međunarodnog pravnog poretka. Prema definiciji sadržanoj u Rezolucija 3314 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, „bombardovanje ili napad jedne države na teritoriju druge države spada među klasične primjere akta agresije“

Također se kao čin agresije definiše upotreba oružane sile jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države, napad ili invazija na teritoriju druge države, bombardovanje druge države, kao i napad na vojne snage druge države.

Osim toga, ako se vojna sila jedne države protiv druge koristi bez odobrenja Ujedninjenih nacija i bez prava na samoodbranu, međunarodno pravo to u pravilu smatra nezakonitom upotrebom sile, odnosno aktom agresije. 

Slijedom toga, ukoliko navedeni pravni uslovi za zakonitu upotrebu sile nisu ispunjeni od strane Izraela i Sjedinjenih Američkih Država u napadu na Iran, može se u međunarodnopravnoj analizi smatrati klasičnim primjerom nezakonite upotrebe sile.

Upravo zbog tog aspekta već mnoge države kvalificirale su napad na Iran kao agresiju, ali upravo tu nastaje pravno ograničenje. Naime, kako su u međunarodnom pravu definisani elementi agresije, isto je definisano da formalnu kvalifikaciju agresije mogu dati samo međunarodne institucije kao što su Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija ili eventualno sudovi poput Međunarodnog suda pravde ili Međunarodnog krivičnog suda, što će vjerovatno u narednom periodu i uslijediti.

Međutim, činjenica da takva formalna odluka još nije donesena ne znači da međunarodnopravni elementi agresije ne postoje. Naprotiv, upravo o tome se danas vodi intenzivna rasprava u međunarodnoj pravnoj i političkoj javnosti.

Ipak, kriza međunarodnog pravnog poretka je očigledna. Formalni pravni okvir postoji, ali ovakvi primjeri nam pokazuju da njegova primjena često zavisi od moći država, što potvrđuje rehabilitaciju realističke maksime, „koliko moći - toliko i prava“.

Zbog toga napad na Iran nije samo pitanje regionalne sigurnosti ili strateških interesa velikih sila. On je prije svega pitanje opstanka međunarodnog pravnog poretka kakav je uspostavljen nakon „Drugog svjetskog rata“.

To je posebno zabrinjavajuće, jer ako se zabrana upotrebe sile počne tumačiti fleksibilno i selektivno, tada će se svijet neminovno vratiti realnosti geopolitike. U njoj pravo ustupa mjesto moći, što je već naglašeno. Takav narativ potvrđuje i činjenica da se i temeljni princip Ujedninjih nacija „nikada više (rata)“, sve češće zamjenjuje unilaterističkom metaformom moći: „mi možemo (jer smo dovoljno snažni)“.

Nadajmo se da će ipak pravo i razum pobijediti, te da neće doći do potpune zamjene narativa, jer historija nas uči da svijet koji počiva na principima „sirove moći“ nikada nije bio stabilan, a još manje pravedan.