Piše: SENAD AVDIĆ

Sjećam se dobro kada mi je pokojni Ivan Kordić, pisac i televizijski urednik, ispričao tu priču: U ratno ljeto 1992. Pamtim i gdje: u jednoj kafanici u Novom Sarajevu. Nezaboravljen je ostao i povod: reportaža Smiljka Šagolja na HRT-u koja je prethodne večeri emitirana i na ovdašnjim televizijama. Šagolj je u Kiseljaku pravio opširan prilog, koji je bio više turističko-propagandnog nego, što bi se moglo očekivati, ratnog žanra. Panoramski prikaz ljetne svakodnevnice  u toj varoši udaljenoj 20-ak kilometara od sarajevskog logora svjedočio je o bezbrižnoj, živahnoj vrevi na lokalnim uličicama, posebno se zadržavši na prenapučenom ljetnom bazenu. Mišićavi mladići su radosno ispijali mrzle boce „Ožujskog“ i „Karlovačkog“, preplanule djevojke izlagale golišava tijela oku televizijske kamere. „Ovako slobodno pulsira život u gradu koji je zahvaljujući mudroj politici čelništva Hrvata izbjegao ratne strahote, za razliku od Sarajeva čiji stanovnici trpe jer su se njihovi političari opredijelila za rat“, zaključio je na kraju priloga Šagolj.

„Koju lozu imaš?“, upitao bi Ivan konobara. „Dalmatinsku“, dobio je odgovor. „Uh, ta ništa ne valja?“. „Znači nećete?“. „Nisam rekao da neću, nego da ne valja“.

„Kada su mene nagovarali da uđem u Partiju, negdje 70-ih godina“, započinje Ivan, „ obećali su da me neće zvati na partijske sastanke. I držali su se dato obećanja, sve do jednom. Negdje oko, ili nakon Olimpijade, ujutro mi pokucaju na vrata kolege sa Televizije, kažu moraš na sastanak, naredio partijski sekretar, drug Smiljko Šagolj. Još bunovnog me ubace me u auto i privedu u veliku salu za sastanke, ona se već napunila komunistima. Sastanak vodi Smiljko, obećava, srećom, da će biti kratak, ima važnu informaciju pa je želi podijeliti sa partijskim drugovima. A važna vijest je, takoreći muštuluk ta da je on, drug sekretar Smiljko, jučer, povodom Dana bezbjednosti primljen kod republičkog šefa policije. „Tokom srdačnog razgovora“, deklamuje nam Smiljko, „republički sekretar za unutrašnje poslove drug Duško Zgonjanin odao je priznanje našoj kući zbog jačanja sigurnosti i doprinosa razvoju bezbjedonosne kulture, te je mene, nagradio pištoljem sa posvetom“. Potom sa stola uzima kutiju,  iz nje vadi pištolj, svečano ga podiže i dugo pokazuje okupljenim komunistima. Navečer je o tom velikom priznanju naširoko govoreno u Dnevniku“, završio je Ivan.

Prošlo je od tada više od četiri decenije. Niko od aktera ove priče nije živ, ni Ivan, ni Smiljko, ni Duško Zgonjanin. Ni Dana bezb(j)ednosti se niko ne bi sjećao da nema svevremenske  replike Ilije Čvorovića iz „Balkanskog špijuna“: „Ako me se sete za Dan bezbednosti- sete“. Ni šefovi policije odavno  ne dijele pištolje sa posvetom. U novije vrijeme  za posebne svečarske prigode, ne više Dana bezbednosti, nego za Bajram, ministar policije novinarima šalje torte, cvijeće i slične oblike tople policijske pažnje.

Ništa,dakle, nije isto, kamenu na kamenu ostao nije, samo se u odnosu na ono mračno vrijeme policijske strahovlade, nisu promijenili jedino novinari. I dalje se sa podjednakim žarom oduševljavaju policijskim peškešima, pištoljima ili tortama, svejedno, i dalje je za novinare policija (Ramina, kao nekad Duškova ) „mlada, lijepa i okretna“. I ako ih se ne s(j)eti za Ramazanski Bajram, nema frke,  s(j)etit će se za Kurbanski!