„Ovo nije kraj sukoba koji traje barem četiri desetljeća. Ako je američki cilj onemogućiti Iran da predstavlja opasnost u regiji, onemogućiti mu razvoj nuklearnih potencijala kao i promjena režima, onda ne bih rekao da je Amerika pobijedila u ovom ratu”, kaže u Briefingu Jutarnjeg lista stručnjak za međunarodne odnose prof. dr. sc. Mirko Bilandžić, doktor političkih znanosti, profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Rat, dodaje, ima političke ciljeve, a vojna djelovanja su samo sredstvo za njihovo ostvarivanje.

„Vrlo je malo dodirnih točaka između američkih i iranskih postavki za uspostavu trajnog mira. Mir bi značio rekonfiguraciju Bliskog istoka da prestane pozicija Irana koja dovodi u pitanje američke strateške interese na tom području. Jedno je primirje i završetak oružanih djelovanja, a drugo je mir. S obzirom na iransku političku orijentaciju koja je u suprotnosti s američkom, ne vidim što bi bio mir na tom području. Zbog presudnog energenta Bliski istok ima stratešku važnost za cijeli svijet pa je i primirje najpoželjnije, ali je mir daleko”, objašnjava Bilandžić i napominje da Amerika ne može pristati na iranske uvjete za uspostavu mira.

„Amerikanci ostvaruju briljantne vojne ciljeve, ali oni su instrument za ostvarivanje političkih ciljeva. Pobjeđuju u bitkama, a gube ratove. Imaju moćne obavještajne aparate i tehnologiju. Povod za ovaj rat bili su precizni obavještajni podaci Mosada da će se u određeno vrijeme sastati cijeli iranski vrh. Tako su Amerikanci uvučeni u rat za koji su se pripremali barem 25 godina. Iranski režim je upravljački destabiliziran. No, koliko god to je teokratska, diktatorska država, ona ima četiri poluge moći koje su međusobno isprepletene. To nisu strukture u kojima su primjenjive strategije dekapitacije, da se režim urušava kada ubijete njegov vrh. Najveću moć ima klerikalni sustav na čelu s ajatolahom koji odlučuje o svemu, ispod njega je državni sistem s polupredsjedničkom republikom, treći element je Iranska revolucionarna garda koja je možda najmoćnija struktura, a četvrti su vjerske zaklade koje upravljaju državnom imovinom”, govori Bilandžić. 

„Ubit će Izraelci i Amerikanci i buduće iranske lidere jer im je to strategija, ali u režimu se za sada ne vide ozbiljne pukotine, a društvena kohezija jača. Može se dogoditi raskol na etničkoj razini jer Iran je heterogeno društvo, ali to ne znači da bi nešto antirežimsko bilo proameričko jer može biti još radikalnije. Iran je postao dinastija, monarhija, a protiv toga su se borili. Sin je naslijedio oca koji mu je ubijen pred očima. Pitanje je u kakvom je ajatolah zdravstvenom stanju. On ima blizak odnos s Revolucionarnom gardom koja ima bitan utjecaj”, naglašava Bilandžić.

„Amerikanci već duže razdoblje imaju krizu autoriteta i nema više bezuvjetnog slijeđenja američkih strateških interesa. Ovaj rat je međunarodno pravno protupravan jer Vijeće sigurnosti nije donijelo odluku o primjeni sile. Iran nikad nikoga nije napao. Da bi opravdali svoje nasilje, demonizira se protivnika i dokazuje etička superiornost u vlastitom postupanja. I sada Iran ima status žrtve”, ističe Bilandžić.

Nesporno je, kaže, da se pakistanski prijedlog primirja odnosi i na Libanon (Izrael ga je danas već prekršio, op. ur.).

„Izraelska je osobina da neće prezati ni od čega u pogledu ostvarenja vlastite nacionalne sigurnosti u skladu s vlastitim shvaćanjem ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Vodi beskrajne ratove bez izvjesne pobjede pri čemu dolazi do brutalizacije i države i društva. Izrael je napao Libanon uz obrazloženje borbe protiv Hezbolaha koji je dio vlasti u libanonskoj državi, a ne samo paravojna teroristička organizacija. Izraelski je cilj okupirati libanonski teritorij što je protupravno, no Hezbolah je vrlo moćan i tvrd je orah. U svom pravu na samoobranu je Izrael skršio suverenitet Libanona, a čini mi se da to pokušavaju napraviti i u Iranu”, govori Bilandžić.

„Američki predsjednik nema apsolutnu moć u državi i on ne može ignorirati moćni sigurnosni aparat. Ni jedan američki predsjednik nije sebi podredio državne institucije pa neće ni Donald Trump. Njegova pozicija je već oslabljena. Ovaj rat će se reflektirati na SAD, a konačan sud je na izborima. Carter je zbog situacije u Iranu, talačke krize, izgubio drugi mandat. Nema povratka svijeta na stari poredak, a to će utjecati i na SAD. Trump je do savršenstva doveo strategije nepredvidivosti koje nemamo od Richarda Nixona pa mijenja stavove od ujutro do popodne. On ima javnu, ali ne i stvarnu dominaciju u američkom političkom i sigurnosnom sistemu. Što ovaj rat bude duže trajao i posljedice budu evidentnije, njegov će utjecaj biti ograničeniji”, zaključuje Bilandžić koji smatra da će Iran otvoriti Hormuški tjesnac, ali ga može zatvoriti u svakom trenutku.

„Za Iran je presudno očuvanje režima i vojnih sposobnosti s ciljem odgovora na američko-izraelske vojne interese na tom području, ali je spreman i na terorizam. Uz to može koristiti i naftu i dobavne pravce kao geopolitičko oružje. Vidite kako se američki ciljevi mijenjaju: američki predsjednik pristaje na primirje samo da otvore Hormuški tjesnac jer rat na Bliskom istoku ima utjecaj na američke interese i saveznike. Iran je u poziciji diktirati uvjete što je pokazatelj da ovaj rat nije izgubio”, tvrdi Bilandžić i smatra da je izvjesno i da će Iran brodovima naplaćivati prolaz kroz tjesnac.