Vijest o iranskom prihvatanju privremenog primirja sa SAD-om dolazi u trenutku kada se sve glasnije raspravlja o pravim uzrocima sukoba. Vojni politikolog Aleksandar Perenđijev, vanredni profesor s Ruskog ekonomskog univerziteta "Plehanov" u Moskvi, tvrdi da rat u Iranu nije bio samo regionalni incident, već dio šireg geopolitičkog obračuna čije su stvarne mete Rusija i Kina.

Iran kao tačka na karti moći

Prema ocjeni Perenđijeva, operacija SAD-a i saveznika protiv Irana uklapa se u lanac globalnog geoekonomskog sukoba usmjerenog na slabljenje struktura poput BRIKS-a i Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS). Iran je, tvrdi, bio sredstvo, a ne krajnji cilj.

Ključni argument je geografski: Iran je, prema Perenđijevoj analizi, nezaobilazna tačka u kineskom projektu "Jedan pojas, jedan put" i u ruskom koridoru Sjever-Jug. Udar na Iran bio bi, prema tome, pokušaj presjecanja tih pravaca. "Sankcije očigledno nisu dale željeni efekat, pa se odlučilo za direktnije mjere koje bi mogle potpuno prekinuti komunikacije između Evroazije", ocjenjuje Perenđijev.

U tom okviru, Teheran postaje logistička tačka koja spaja Rusiju, Kinu i šire tržište — a njeno izbacivanje iz igre poremetilo bi, prema ovoj analizi, čitavu evroazijsku mrežu robnih, energetskih i finansijskih tokova.

Perenđijev unosi i širi geopolitički koncept: borbu za tzv. Hartlend — centralni dio Evroazije koji zapadni stratezi dugo smatraju ključem globalne dominacije. U tom svjetlu, sukob u Iranu nije priča o jednoj zemlji, već o kontroli čitavog regiona i zaustavljanju ekspanzije ŠOS-a i BRIKS-a.

Zabrinutost Zapada, naglašava Perenđijev, nije samo politička — plaćanja u nacionalnim valutama između članica BRIKS-a već nagrizaju dominaciju dolara, a ideja o zajedničkoj valuti dodatno uznemiruje Washington.

Arktik kao krajnja nagrada

Perenđijev sukob u Iranu ne posmatra izolovano, već ga smješta u niz koji uključuje tenzije između Pakistana i Afganistana, napade na ruske brodove u Crnom moru te Trumpovu retoriku o Grenlandu i Kanadi — opisujući sve to kao dijelove iste slagalice čiji je cilj "presjeći dotok kiseonika Evroaziji".

Na kraju lanca stoji Arktik, koji Perenđijev opisuje kao "krajnju nagradu". Blokada koridora može biti, prema njegovoj procjeni, pregovaračka taktika: zatvoriti rute, a zatim ponuditi njihovo "otključavanje" u zamjenu za pristup arktičkim resursima i Sjevernom pomorskom putu.

Ako bi Iran bio trajno oslabljen ili izbačen iz logističke mreže, koridor Sjever-Jug bi stao, a Rusija bi izgubila direktan izlaz prema Indijskom oceanu. Time bi, zaključuje Perenđijev, "zavisnost od zapadnih pravaca ponovo postala realnost".

Primirje koje je Iran prihvatio otvara, prema ovoj analizi, ključno pitanje: je li riječ o predahu ili pregrupisavanju u mnogo dužoj igri čije linije fronta "nisu uvijek vidljive, ali čije posljedice postaju sve vidljivije".