Američko-izraelski rat protiv Irana ušao je u drugi mjesec – i dalje unutar okvira Trumpovih obećanja izrečenih nekoliko dana nakon početka rata, koji je bio zamišljen kao brza kapitulacija Teherana, da sukob može trajati još četiri do šest sedmica. Međutim, malo je nade da će to tako i biti, bez obzira na najavljeno dvosedmično primirje.

Trumpov problem je taj što je nemoguće pronaći za SAD zadovoljavajuću izlaznu strategiju iz rata – jer je jednostavno nema. Čak i ako se rat ubrzo zaustavi i Trump koji zna koji put proglasi američku vojnu pobjedu, svima je jasno da je Iran odnio onu stratešku – puno važniju. I to na dva fronta.

Otkako je Izrael krajem oktobra 2023. pokrenuo rat u pojasu Gaze, a ubrzo i protiv ključnog iranskog saveznika Hezbollaha u Libanonu, te nakon što je krajem 2024. Bašar Asad detroniziran s vlasti u Damasku, Iran je uvelike izgubio tradicionalno snažan utjecaj u bliskoistočnoj regiji. Uz to, dvanaestodnevni junski rat s Izraelom prošle godine, uz završni pečat snažnog američkog vazdušnog udara po njegovim nuklearnim objektima posljednjeg dana, bacio ga je u nokdaun.

Sada, međutim, nakon što je propao američko-izraelski blitzkrieg zbog potcjenjivanja iranskog odgovora – očito veliki obavještajni propust, nekarakterističan prije svega za Mossad, a onda i CIA-u – Iran se vraća na geopolitičku scenu snažniji nego što je bio čak i prije spomenutih izraelskih operacija.

J. D. Vance mogao bi biti još radikalniji predsjednik od Trumpa. Foto: Guliver

U ovom mjesecu rata uništio je ili ozbiljno oštetio gotovo sve američke vojne baze u svom susjedstvu, što se nikada niko nije usudio učiniti u toj regiji. Iranski raketni napadi na Izrael ne prestaju i sve češće probijaju čuvenu Željeznu kupolu. Iran je potpuno zagospodario Hormuškim tjesnacem – što nikada ranije nije mogao – i demolirao energetska postrojenja zaljevskih zemalja, čime je težište rata prebacio s vojne komponente, u kojoj je potpuno inferioran moćnijem suparničkom paru, na globalnu energetsku, znajući da mu je to jedini adut u neravnopravnom sukobu. Uz sve to, osigurao je i kontinuitet vladajućeg režima, o čijem se svrgavanju više uopće ne govori – Trump to relativizira tvrdnjom da je režim ionako već promijenjen likvidacijom njegovih čelnika, iako je jasno da su njih samo zamijenili kadrovi iz istog teokratskog sistema na vlasti od Islamske revolucije 1979.

Piše: Zoran Meter za Dnevno.hr

Iran kao žrtva, Trump kao izolovan

I konačno, ne manje važno za Teheran: Iran je osigurao globalnu ulogu žrtve s kojom sada saosjeća najveći dio svijeta, uprkos snažnoj medijskoj kampanji u SAD-u i na Zapadu koja je usmjerena na prebacivanje krivnje za rat na iransku stranu, zanemarujući čak i apokaliptične prizore bombardiranja širom Irana. Tome itekako doprinosi i oprezni stav evropskih saveznika SAD-a koji se nisu požurili pomoći Trumpu angažiranjem svojih vojnih snaga.

Pregovori se sada vode posredstvom Pakistana. Dvije strane jedna drugoj dostavile su svoje uvjete za završetak rata – naravno, potpuno kontradiktorne i neprihvatljive za obje ako ne žele izgledati poražene. U pozadini, Trump ne odbacuje ni kopnenu intervenciju ako pregovori ne uspiju – zasad je to puno više u kontekstu političkog pritiska usmjerenog na to da uspiju. To je njegova posljednja opcija ako nikako drugačije ne uspije izbjeći percepciju američkog poraza.

Trump je dobio odbijenicu od Europske unije, u čemu prednjači francuski predsjednik Macron. Foto: Guliver

U tu svrhu Pentagon je oko Irana rasporedio oko 10.000 marinaca i znatan broj specijalnih jedinica. To nije ni približno dovoljno za invaziju punog spektra – za to bi mu trebale stotine hiljada vojnika, koliko ih je bilo i u invaziji na Irak 2003., koji je uz to puno manji i teritorijalno i po broju stanovnika od Irana te ima puno povoljniji pustinjski reljef za vojno ovladavanje prostorom od iranskog kružnog visokog planinskog bedema.

Čak i ograničene operacije – na strateški iranski otok Kharg s kojeg se izvozi gotovo 80 posto iranske nafte, ili na otoke u Hormuškom prolazu, ili na iranske obalne luke – za Trumpa bi bile visokorizične, s obzirom na to da Tehran za tu mogućnost zna i pripremio je odgovor. U slučaju velikog broja američkih žrtava Trumpu bi karijera na čelu SAD-a bila zapečaćena.

Evropa se okrenula protiv Trumpa, Kina čeka

Kada je riječ o geografiji Hormuškog tjesnaca – za njegovo stavljanje pod vojni nadzor, ako se ne postigne dogovor s Teheranom o deblokadi, SAD bi morao zauzeti velik dio južne iranske obale i prodrijeti minimalno 50 kilometara u dubinu kako bi spriječio efektivne udare iranskih dronova. Hormuški tjesnac ima oblik potkove, što produljuje plovidbu tankerima čak na sedam sati – sve to pod nišanom iranskih raketa i dronova.

Evropski saveznici SAD-a praktično su se okrenuli protiv Trumpa. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu dopustili američkim vojnim avionima koji sudjeluju u operacijama protiv Irana prelet preko svog teritorija – što su prije njih učinile Španija i Italija. Trump je ljut na evropske saveznike i doveo je u pitanje budućnost NATO saveza. Ipak, izlazak SAD-a iz NATO-a u ovom trenutku nije izgledan, iako će evropska politika prema Trumpu nedvosmisleno dovesti do pogoršanja transatlantske saradnje – što je indirektno potvrdio i državni sekretar Marco Rubio.

Kina, kao strateški partner Teherana, drži se suzdržano – i to iz pragmatičnih razloga. Britanski magazin The Economist od 1. aprila navodi, pozivajući se na izvore iz kineske diplomatije, kako se Peking služi poznatom Napoleonovom izrekom: nikad ne smetajte neprijatelju dok čini pogreške. Kineski diplomatski izvori smatraju da SAD ovim ratom slabi svoj utjecaj na Bliskom istoku i u svijetu. Procjenjuje se da će Trump u prvoj dekadi maja doći u posjet Kini – ali oslabljen, a ne ojačan kako je planirao, i da će Xi Jinping to iskoristiti za povoljniji trgovinski sporazum.

Demokrati ubrzano mobiliziraju. Prošle sedmice u masovnim protutrampovskim protestima širom Amerike sudjelovalo je čak osam miliona ljudi. Ako Trump ne donese stvarnu pobjedu nad Iranom, vrlo je moguće da će postati grobar Republikanske stranke – jer Amerikanci sve ovo promatraju kroz cijene goriva, koje su skočile daleko iznad psihološke granice od 3,2 dolara za galon. Istraživanja već decenijama potvrđuju: cijene goriva i rejting predsjednika gotovo su obrnuto proporcionalni.

Izvor: Dnevno.hr